Gradovi kojih nema na karti: Arzamas-16 i "zatvoreni gradovi" SSSR-a - radili su na ključnim projektima, atomskoj bombi... nema izlaska, nema ulaska, no živjelo se "bez brige", a neki su ostali zatvoreni i do današnjih dana

Ovih dana ponovno se spominje ruski grad Sarov u kojem je smješten ruski centar za nuklearna istraživanja. No, tamo se u tajnosti proizvode i neka ruska napredna naoružanja kao što je jučer spomenuto novo lasersko oružje. Ali Sarov je grad kao malo koji drugi - on je jedan od preostalih "zatvorenih gradova". Takvih gradova u vrijeme SSSR-a bilo je poprilično, naročito u periodu od kasnih 40-ih pa do raspada SSSR-a 1991. godine. No, neki su ostali - zbog sigurnosnih i vojnih razloga - "zatvoreni gradovi" te se i danas u Rusiji klasificiraju kao "zatvorene administrativno-teritorijalne jedinice" (ZATO).

Kako je sovjetski nuklearni program rastao u kasnim 1940-ima, tako se širio nuklearni kompleks diljem Sovjetskog Saveza. Izgrađeni su cijeli gradovi i čuvani u strogoj tajnosti, a svi spomeni su uklonjeni iz dokumenata pa i sa zemljopisnih karata.

Bilo je više desetaka takvih gradova. Neki su se nazivali "naukogradi" (znanstveni gradovi) dok su neki bili posebno uspostavljeni za razvoj vojne tehnologije, nuklearnih reaktora, a kasnije i svemirskih letjelica.

Uglavnom su ih podizali zatvorenici iz gulaga - Sarov (koji se tada nazivao Arzamas-16) konkretno su uvelike podigli njemački ratni zarobljenici.

Gradovi su bili okruženi bodljikavom žicom i stražarima i nitko nije smio neovlašteno ni ulaziti ni odlaziti iz njih.

Mnogi stanovnici proživjeli su cijeli svoj život u zatvorenim gradovima i da ih nikada nisu napustili. Zvuči zaista strašno, iako sam život u tim gradovima - izuzev činjenice da većina iz njih nije mogla izaći - nije bio tako loš. Sovjetski zatvoreni gradovi bili su privilegirani. Imali su bolji standard stanovanja od sovjetskog prosjeka, hrana je bila bolja, kao i zdravstvena skrb.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.