Hedonizam, ne onakav kakav mislite, i drugi sigurni putevi do sreće: Zbog filozofije koju je Epikur podučavao prije više od 2000 godina i danas ga se boje sve elite - crkvene, državne i ekonomske

Ljepota filozofije je u njenoj nadogradnji. Učenici i sljedbenici velikih umova uvijek su imali tendenciju na stara znanja odgovoriti s još boljim i zanimljivijim idejama (ako bi im okolnosti to dozvoljavale). Kad slijedimo misli od Sokrata, preko Platona do Aristotela vidjeti ćemo kako su se originalne ideje usavršile. No, samo usavršavanje nije zabavno. Ponekad na scenu jednostavno mora stupiti buntovnik koji će reći - a sad, nešto sasvim drugačije!

Kad govorimo o filozofskom buntovništvu vrijeme je da upoznamo jednog od najvećih, "strašnog" Epikura! Slobodno ga možemo nazvati strašnim jer iako je živio nekoliko stoljeća prije Naše ere (od 341. do 270. godine) nema sumnje da ga se mnogi i danas boje, a naročito bi ga se trebale bojati vladajuće elite jer njegova filozofija, iako ne konfrontacijska, potkopava svu njihovu moć (dovoljno je reći da su njegove ideje, između ostalog, stoljećima kasnije inspirirale i Friedricha Nietzschea i Karla Marxa).

Svaka osoba koja pak želi spoznati sebe i kako pronaći sreću nipošto se ne bi trebala bojati ovog čovjeka koji je prije više od dvije tisuće godina jako precizno, možda i savršeno, napipao što to znači biti sretan i kako relativno lako možemo živjeti u sreći ako se odamo "hedonizmu".

Epikurova bista iz rimskog doba Naravno, slike koje vam se pojavljuju pred očima kad spomenemo hedonizam su pijane orgije, razvrat i život potpuno predan takvim i sličnim užicima. Zaboravite na to. To apsolutno nije hedonizam koji Epikur propagira, zapravo vrlo je drugačije od takvih slika.

Štoviše, Epikur upozorava da iako uživanje u određenim stvarima svakako donosi kratkotrajni užitak, ono što slijedi nakon je potpuno suprotno tome - bol i patnja. Ako pak nastavimo forsirati takve užitke uskoro će nam isti prestati davati čak i ono malo ugode i pretvorit će se samo u patnju. Uzmimo recimo alkohol. Jedna pijana noć svakako može biti ugodno iskustvo, ali iduće jutro "na naplatu" stiže mamurluk. Ako pak unatoč ovim posljedicama nastavimo s alkoholiziranjem od života ćemo imati samo patnju. Isto vrijedi i za sve druge oblike "instant" užitka.

Epikur je pak svoj život posvetio istraživanju sreće i "dobrog hedonizma", onog koji će nam pružati zadovoljstva, užitak bez mamurluka, tuge i osjećaja ispraznosti! Na tom planu razvio je izuzetno napredne poglede na čovjeka i život, a njegov plan za postizanje sreće i slobodu od patnje uistinu je revolucionaran čak i za današnje pojmove.

Za početak odagnajmo sve te tipične slike koje vežemo uz hedonizam, prije svega materijalne želje. Epikur je po tom pitanju živio vrlo minimalistički. Kažu da je imao samo dvije halje, jeo je većinom kruh, masline, a tek ponekad bi se počastio komadićem sira. Što se pak tiče života u "spavaćoj sobi", znao je za sebe reći da je "oženjen za filozofiju".

Dok su se njegovi suvremenici iz svijeta filozofije bavili jako dubokim temama, prije svega time što to znači biti dobra osoba i kako čovjek može postati bolji, njega sve te rasprave o vrlinama nisu odveć fascinirale. Iako se pojavio u vrijeme dominantnog platonizma, Epikur je cijelom učenju idealizma okrenuo leđa i posvetio se nečem za njega većem i važnijem - ljudskoj sreći.

"Rimska dekadencija" (Thomas Couture, 1847.) - otprilike ovako su mnogi zamišljali (i zamišljaju) ideje Epikura, no njegovo učenje poprilično se razlikovalo od takvog hedonizma

Kako čovjek može biti sretan? Što je čovjeku uopće potrebno za sreću? Postoje određene naznake. Nije tajna da ljudi vole ugodu. Dovoljno je pogledati male bebe - njima je glavni cilj ugoda i stalno je traže. Imajući to u vidu nemoguće je od odraslog čovjeka tražiti da se kloni ugoda ili da ih na neki način zatomi. Ipak, kako i znamo, brojni kasniji pravci, a naročito vjere, ljude su poprilično korili zbog ugode.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.