Mnogi bi ovih dana mogli povući takvu komparaciju, usporediti današnje stanje u SAD-u s danima njemačke Weimarske Republike, države koja je nastala nakon Prvog svjetskog rata, u kojoj je demokracija srušena i iz koje je nastao Hitlerov zloglasni Treći Rajh. Mnogi će povući komparaciju, iako nerijetko potaknutu vlastitim političkim preferencama. Neki će rado konstatirati da je situacija u Americi danas i gora no što realno jest kako bi pritom dali više na važnosti ovoj ili onoj političkoj snazi.
Do trenutka Trumpovog odlaska s vlasti neki politički komentatori bili su voljni konstatirati da je SAD već duboko zagazio u "fašizam" ne bi li na taj način dodatno potencirali važnost tranzicije vlasti. Neki od njih danas stvari prikazuju na način kao da je cijela Amerika 20. siječnja instant prešla iz jedne stvarnosti u jednu sasvim drugu, iz potpunog mraka u apsolutno svijetlo. Gotovo istu stvar tvrdit će i druga strana argumentirajući da je dolazak Bidena trenutak američke propasti i prelazak u onaj drugi "izam", komunizam. Jasno da je ovakva interpretacija današnje Amerike nerealna, bez obzira s koje strane dolazi.
No, što je onda "realno"? Ima li gore navedena komparacija nekih uporišta koja bi se mogla objektivno argumentirati? Donekle i ima. Američko političko nasilje na ulicama sugerira puno toga i govori nam puno toga o stanju američke republike. Ono što možemo vidjeti je i to kako neke vrlo opskurne skupine u kratkom roku postaju brojne i utjecajne. Stanje u SAD-u po tom pitanju još je u neku ruku kaotično, još uvijek se ne može reći koje će radikalne političke skupine postati općepoznate i dominantne. Za sada ih je dosta, a neke se još uvijek "traže", nemaju posve ucrtane ciljeve i stavove, no to ionako dolazi kroz daljnju fragmentaciju i pozicioniranje.
To valja istaknuti i u kontekstu podsjetnika na naciste u Njemačkoj. Naime, nacisti, iako ih danas pamtimo kao gospodare genocidnog Trećeg Rajha koji su odveli Njemačku i svijet u najkrvaviji sukob u ljudskoj povijesti, zapravo su dugi niz godina u Njemačkoj bili poprilično opskurna skupina, svakako ne sila od koje bi se strahovalo da je na rubu preuzimanja kontrole nad zemljom. Čak i Hitlerov Münchenski puč 1923. još se nije percipirao kao presudni događaj.
Iz te opskurnosti nacisti, uz sav napor (a nije da ga nisu ulagali), nisu mogli jednostavno uskočiti na vlast. Moralo se dogoditi nešto što bi ih katapultiralo do takve pozicije. Naravno, dogodila se ogromna ekonomska kriza koju su tadašnje njemačke vlasti krajem 20-ih godina očajnički pokušavale sanirati strogim mjerama štednje. To je dovelo do radikalizacije ne samo političkih opcija već i do samog naroda. Odjednom je industrijski najrazvijenija zemlja svijeta bila pred situacijom da je spremna prihvatiti i ekstremne političke pravce ako im isti mogu na neki izvediv način argumentirati izlazak iz krize koja ne prolazi.
Adolf Hitler i nacisti tu priliku su iskoristili u potpunosti. No, kako smo i rekli, nisu oni ti koji su je stvorili, oni su je "dobili" na dohvat i uzeli su je. U slučaju današnje Amerike imamo sličnu kronologiju.
Situacija ipak još nije došla do toga da je i većina spremna birati radikalnu opciju kako bi "spasili sebe". Mnogi Trumpovi kritičari se ne bi složili s time, rekli bi da je njegovo biračko tijelo već negdje na razini onih koji su na demokratskim izborima dali glas Hitleru. To je samo djelomično točno. Točno je da su Amerikanci prvi put glasali za Trumpa jer su u njemu vidjeli nekog tko bi ih mogao izvući iz postojećeg stanja. Ali drugi put nisu. Zašto? Može se argumentirati da je COVID-19 potopio Trumpove šanse za reizbor, ali to nije bio jedini razlog. Amerikanci su vidjeli Trumpovu neobuzdanost iz prve ruke i nisu je više htjeli. Sve to ukazuje na to da Amerika još nije u najmračnijim danima Weimara, ali bi se tamo mogla uskoro naći.
Valja uočiti gdje se otpor u Americi najsnažnije javlja i u kojoj mjeri. Zapravo on tinja s dvije strane, lijevo i desno, dok se u centru nalazi "stara republika", stari sistem, vlast i država koju dva sve nezadovoljnija pola podjednako smatraju neprijateljem. Iako dnevna politika nastoji prikazati dvije američke političke krajnosti - desničare, mahom bijelce koji paradiraju s jurišnim puškama, i skupine poput Black Lives Matter i ljevičarski ANTIFA (koji i dalje djeluje kao vrlo neorganizirana "organizacija") - kao prirodne neprijatelje koji samo čekaju priliku da se negdje slučajno ili namjerno sretnu da bi se "poubijali", stvarnost je zapravo drugačija.
Da, u Americi postoje dvije krajnosti, što ne iznenađuje, ali te dvije krajnosti imaju daleko više zajedničkog no što se na prvu čini. Primjerice, za vrijeme prosvjeda zbog ubojstva Georgea Floyda uz BLM prosvjednike marširali su i pripadnici skupine pod nazivom "Boogaloo Boys" koju neki smatraju ekstremističkom desničarskom organizacijom.
Stvari definitivno nisu onakve kakvima ih politički oportunisti prikazuju. Primjerice, Trump i njegova administracija pokušali su ANTIFA pokret prikazati doslovno kao agente Joea Bidena i Demokrata što ne može biti dalje od istine. Štoviše, dan nakon Bidenove inauguracije upravo su radikalni ljevičari izveli niz nasilnih demonstracija u više američkih gradova, a napali su i sjedište Demokratske stranke u Oregonu. Na jednom od istaknutih transparenata 21. siječnja ove godine stajalo je: "Ne želimo Bidena - želimo osvetu! Za policijska ubojstva, za imperijalističke ratove, za fašističke masakre". Neki od njih su pak u Portlandu palili američke zastave i uzvikivali "je*eš Joea Bidena".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
