Kada je Rusija pokrenula vojnu kampanju u Siriji prije dvije godine, Vladimir Putin je nastojao spasiti svog saveznika od neizbježnog kolapsa i probiti rusku međunarodnu izolaciju uslijed krize u Ukrajini. No sada je očigledno da je Rusija postigla i puno više, afirmirajući se kao ključni akter na Bliskom istoku i kao posrednik između mnogih ključnih igrača - od Irana i Saudijske Arabije pa sve do Turske i Izraela. I sve to je postignuto s ograničenim resursima i s puno rizika. Naime, postojala je velika opasnost o uplitanju u sukob bez kraja kao što je bio slučaj sa sovjetskom intervencijom u Afganistanu. Stoga je rusko vodstvo naglasilo kako će vojna intervencija biti limitirana uglavnom na zračne i raketne udare koji će sluziti kao potpora sirijskim kopnenim snagama.
Prije negoli je započela intervencija, Vladimir Putin je bio odlučan vratiti Rusiji status globalna velesile, a Bliski istok je glavno područje na kojem je Moskva bila u stanju ostvariti taj potencijal, dijelom i zbog sovjetskog nasljeđa na Levantu. Sa samo nekoliko desetaka zrakoplova i nekoliko tisuća vojnika, Rusija je ušla u rat u Siriji i započela svoju vojnu kampanju unatoč kritikama međunarodne zajednice i optužbama vezanih za smrt civila.
Intervencija Moskve je nastupila kada su Sjedinjene Države pod vodstvom Baracka Obame odlučile napustiti vojnu opciju te se našle u nizu žestokih sporova s ključnim saveznicima, uključujući Izrael i Saudijsku Arabiju. Potom, pod golemim nedosljednim politikama Donalda Trumpa i u doba zaokupljenosti SAD-a s unutarnjom politikom, Rusija je nastavila polako, ali sigurno svoju vojnu kampanju podupirući sirijsku vojsku u oslobađanju teritorija, dio po dio. Putinov uspjeh u regiji je emblematično došao do izražaja ovog tjedna za vrijeme posjete Siriji nakon što je najavio kako će se ponovno kandidirati na izborima u ožujku 2018. za još jedan šestogodišnji mandat.
Održavajući govor ruskim postrojbama u zračnoj bazi blizu Latakije, Putin je proglasio pobjedu nad Islamskom Državnom i sirijskim pobunjenicima te priopćio kako je naredio smanjenje ruskog kontingenta u Siriji. Tijekom bliskoistočne turneje posjetio je i Egipat gdje je potpisao sporazum o izgradnji nuklearnog reaktora na mediteranskoj obali te je nastojao konsolidirati svoj odnos s Kairom koji je u protekle tri godine kupio rusko oružje vrijedno više milijardi dolara. Potom u Turskoj, članicom NATO-a, Putin i Erdogan su se, barem do jedne mjere, usuglasili o ključnim pitanjima.
Ruski predsjednik je često bio meta kritika i podsmjeha od strane Zapada zbog njegove sklonosti za Realpolitik u stilu iz 19. stoljeća. Međutim, Putinov pristup u Siriji se isplatio, gdje je uspio igrati na kartu sukoba regionalnih interesa te postići dogovor s raznim igračima. Kada je Putin odlučio započeti vojnu kampanju, predsjednik Bashar Assad je bio na rubu kolapsa, a sirijska vojska je nizala neuspjehe na svim frontama. Unutar nekoliko tjedana, ruska vojska je imala zrakoplovnu opremu potrebnu za postavljanje baze u Siriji te je krenula sa zračnim napadima na teroriste krajem rujna 2015.
Na početku, brojni međunarodni promatrači su bili skeptični prema ruskoj intervenciji, s obzirom na ruske ekonomske probleme i ogromne negativne izglede na kaotičnom sirijskom bojištu, gdje su Islamska Država, militanti al-Qaide i cijeli mozaik pobunjenika podržanih od Saudijske Arabije, Katara i Turske pritiskali Assadovu vojsku sa svih strana.
Mnogi su na Zapadu i u Rusiji predviđali da će se Sirija pretvoriti u drugi Afganistan - propala sovjetska intervencija koja je dovela do velikih gubitaka i završila ponižavajućim povlačenjem 1989. nakon skoro desetljeća borbi i smrću preko 14.000 sovjetskih vojnika. Putin je tvrdio kako Moskva treba intervenirati u Siriji u borbi protiv terorističke prijetnje (iako su u pitanju bili brojni drugi interesi poput onih energetskih), ali je jasno dao do znanja da neće pasti u zamku i ponoviti scenariji iz Afganistana.
Još jedan razlog za skepticizam je bio usporena modernizacija ruskog vojnog arsenala koji je uslijedilo nakon sovjetskog kolapsa. Ranjivost i slabosti ruske vojske su došle do izražaja u ratovima u Čečeniji i kratkom sukobu s Gruzijom 2008. godine, kada se mogao primijetiti nedostatak suvremenih komunikacija, oružja i koordinacije između različitih vojnih grana te slaba disciplina.
Ali sa sirijskom kampanjom međunarodna scena je postala svjedokom jedne nove i moderne vojske, dobro obučene te naoružane sofisticiranim preciznim oružjem.
Drugim riječima, Putin je uspio objasniti ruskom narodu zašto je Sirija važna te dokazao da se neće ponoviti afganistanski scenarij. Rat u Siriji je, također, kao i sve druge bojišnice, bila prilika za Rusiju da testira i demonstrira cijeli niz naprednih oružja kako zbog prestiža i u cilju poticanja vojnog izvoza. No korištenje cijelog niza sofisticiranih oružja u Siriji je imao i jedan drugi cilj - pokazati SAD-u i NATO-u da se Rusija više ne oslanja isključivo na nuklearni arsenal. Nove krstareće rakete koje su ispaljivane, primjerice iz Kaspijskog jezera, su dali Putinu dugo traženu mogućnost preciznog dalekometnog arsenala koju je u prošlosti posjedovao samo SAD.
Rano u kampanji, Moskva se našla na rubu vojnog sukoba s Ankarom nakon što je turski borbeni zrakoplov srušio ruski ratni avion na sirijskoj granici u studenom 2015. godine. Samo nekoliko mjeseci kasnije, s taktičnim diplomatskim djelovanjem, Putin je ojačao veze s Turskom, nudeći Erdoganu snažnu podršku nakon neuspjelog pokušaja puča. Zajedno su postigli sporazum o Siriji, postavljajući zone de-eskalacije koje su pomogle u smanjenju borbi. Rusija je također dosegla i do drugih ključnih igrača - od Irana, koji je čvrsto podupirao Assada pa sve do Saudijske Arabije, Katara i ostalih koji su podržali sirijsku oporbu. Putin je također komunicirao s Izraelom kako bi se uvjerio da intervencija na strani Assada ne bi narušila prijateljski odnos Moskve i Tel Aviva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
