Srbija se ponovno našla u poprilično kompliciranoj situaciji, negdje između čekića i nakovnja. Sve zemlje bivše SFRJ su zadnjih četvrt stoljeća prošle neku vrstu masovnije pobune, no jedino Srbija (i nedavno Makedonija), iza sebe ima nešto više - iskustvo promjene. Dakako, govorimo o tzv. Petooktobarskoj revoluciji iz 2000. godine (poznate i kao "Bager revolucija").
U svega šest dana s vlasti srušen je Slobodan Milošević. Idućeg proljeća je uhićen, izručen pred Haški tribunal, a u ćeliji istog umire 11. ožujka 2006., nekoliko mjeseci prije kraja sudskog procesa.
Dakako, taj bliz - koji se dogodio u prvim danima listopada 2000. godine, kada su stotine tisuća stigle diljem Srbije u Beograd kako bi okončali Miloševićevu vladavinu - nije došao iznenada. Još 1996., netom nakon izbora, studenti masovno izlaze na ulice Beograda tražeći odlazak Miloševića i optužujući njegovu Socijalističku partiju za izbornu prijevaru. Dakle, govorimo o procesu koji je potrajao kojih 5 godina, ali smjena vlasti u režiji naroda definitivno se dogodila, prva na prostoru bivše SFRJ.
Što je Srbija naučila imajući priliku doživjeti jedan takav proces? Puno. Petooktobarska revolucija utjecala je na sve godine koje će doći nakon, ali i na sva politička kretanja u zemlji. Ponajviše je pak utjecala na sam narod koji iz revolucije nije izašao naoružan nekim novim revolucionarnim žarom već dubokom apatijom. Tome su dakako kumovala velika očekivanja koja se nisu ostvarila - da, ostvario se slogan beogradskih studenata još iz sredine 90-ih, onaj istaknuti "Beograd je svijet", ali sama Srbija od ponovnog otvaranja tom istom svijetu nije previše dobila, štoviše, dosta je izgubila.
Naravno, ni na trenutak ne treba upasti u ralje lažne dileme - Srbiji sigurno ne bi bilo "bolje" da je Milošević ostao na vlasti, bilo bi joj još i teže. Peti oktobar svakako se trebao dogoditi, ali je sa sobom donio i sve ono što jedna tzv. "narančasta" revolucija donosi - otvaranje svijetu pod uvjetom prilagodbe na eksplicitne političko-ekonomske zahtjeve tog svijeta. Drugim riječima, anti-narodna privatizacija, započeta 90-ih, dobila je na ubrzanju.
Dr. Marija Obradović, s Instituta za noviju istoriju Srbije, u svojoj knjizi "Hronika tranzicionog groblja", gdje analizira privatizacijski proces od 1989. do 2012. - ističe: "Cilj privatizacije je od početka bio promijeniti strukturu vlasništva, a ne unaprijediti ekonomsku učinkovitost, bilo da se radi o pojedinačnim kompanijama ili ekonomskom sustavu u cijelosti. U slučaju Srbije to je savršeno jasno - privatizacijom je uništeno 98% industrijskog potencijala Srbije. Više od milijun ljudi radilo je u industriji, a razina BDP-a danas je znatno manja nego što je bila početkom 1989. godine. Što se pak proizvodnje tiče, vratili smo se na razinu iz 1970. godine".
U knjizi također argumentira, vrlo točno, da privatizacija na prostoru bivše SFRJ, takva privatizacija, ne bi bila moguća bez ratova 90-ih, odnosno kako su isti bili dimna zavjesa za masovnu krađu narodnog bogatstva. Dakako, imajući u vidu kako je prošlo već više od četvrt stoljeća od ratnih godina, a ovo je još uvijek tabu tema, može se zaključiti da će takva i ostati. Politike se trude da tako i ostane, no imajući u vidu da ni mnogi pojedinci s cijelog šireg prostora nemaju volje ulaziti u ovu tematiku, vladajuće klase ne moraju se previše niti truditi.
Što se pak tiče Petooktobarske revolucije, njene tekovine uključuju ubrzani proces privatizacije i samim time ubrzano siromašenje građana uz neizbježno stvaranje sve većeg jaza između bogatih, odnosno onih u poziciji i moći, i siromašnih, odnosno obespravljenih.
Nije nikakvo čudo da je Srbija provela nakon toga duge godine u apatiji - apatija je jedino razumno stanje koje je i moglo proizaći iz toga. Možda čak i jedan osjećaj kolektivne odgovornosti, spoznaja da narod jest bio u stanju srušiti Miloševića, ali nije bio zreo kontrolirati procese nakon toga. Problem oko Petooktobarske revolucije bilo je njeno unutarnje rukovodeće tkivo koje se znatno razlikovalo od studentskih prosvjeda 1996.
Naime, "revoluciju" nije predvodio narod, narod je bio samo poluga od stotina tisuća usmjerenih tijela. Rušenje vlasti u Beogradu je predvodio pokret pod nazivom "Otpor!". Već mjesec dana nakon pada Miloševića u javnosti su počeli curiti neki vrlo zanimljivi podaci, uključujući i to da je spomenuti Otpor dobivao znatna sredstva od američkih organizacija koje su se ispraksirale u provedbi politike smjene režima - National Endowment for Democracy (NED), International Republican Institute (IRI), i US Agency for International Development (USAID).
Srbi jesu srušili Miloševića, ali vođeni su rukom Washingtona. Dobro, neki će reći, pa što ima loše u tome da su Amerikanci pomogli Srbima srušiti Miloševića? Izuzev činjenice da je to direktno uplitanje u unutarnja pitanja druge države, ništa - svi znamo tko je bio Milošević i kakvu je ulogu imao u brutalnom raspadu SFRJ, štoviše, ovaj bivši bankar iz New Yorka jedan je od pionira procesa anti-narodne krađe, odnosno privatizacije, koja je poharala cijelu bivšu državu. Dakle, u ovom slučaju, problem nije u tome što su Amerikanci pretvorili Srbiju u eksperiment za "narančaste metode", i u tome itekako uspjeli, već u činjenici da smjena režima nikada nije kraj uplitanja već samo početak.
Privatizaciju bismo u širem kontekstu mogli podijeliti na dvije interesne struje - autokratsku i liberalnu. U autokratskoj struji bogatstvo jednog naroda prebacuje se u ruke lokalnih kriminalaca, tajkuna, heroja "rođačkog kapitalizma" i sličnih. U liberalnoj struji bogatstvo jednog naroda opet se prebacuje, no ovog puta na neke udaljenije aktere, eventualno pristojnih manira, ali zato još možda i većih apetita.
Dilema je, kao što vidimo, opet lažna, no politika uvelike i jest vještina uvjeravanja naroda u laži. U slučaju Srbije pak nešto manje jer, kako smo i spomenuli, godine srpske apatije vodile su i u određeno otrežnjenje idealima plasiranih s druge strane Atlantika. Otporaši su osnovali stranku istog imena i posvetili se grabeži novca, valjda smatrajući da na to imaju pravo jer su Srbiju oslobodili od Miloševića. Konkretno, nestali su milijuni eura koji su stizali izvana, završili u džepovima snalažljivih profesionalnih aktivista. Dakako, kao takvi nisu mogli baš dugo egzistirati na sceni pa se stranka Otpor raspada već 2004., a preostali voljni i dalje gurati na političkoj sceni asimilirali su se u Demokratsku stranku koja je tada bila pod vodstvom budućeg srpskog predsjednika Borisa Tadića.
Za Srbe priča o Otporu postala je priča o oprezu. Dakako, promjena vlasti, odnosno prelazak iz autokratske u liberalnu privatizacijsku struju, neće proći mirno jer zna se tko u toj priči gubi - mafija (od vrha do dna) koja se taman navikla na to da vlastitom narodu otima ono što je njegovo. Tako 2003. dolazi do atentata na premijera Zorana Đinđića, iz spomenute Demokratske stranke.
Ubojstvo Đinđića jedna je ogromna trauma za Srbiju. Tko zna, da nije ubijen možda bi ga se danas sjećali kao još jednog iz redova privatizacijske tranzicije s početka stoljeća, a to ne bi bilo nužno vrlo pozitivno sjećanje. No, ubojstvo se dogodilo u trenutku kada je Srbija još uvijek strpljivo čekala na obećanu promjenu, kada je optimizam još uvijek bio na visokoj razini. Metak u Đinđića bio je metak ravno u nadu za boljom budućnošću naroda Srbije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
