Uvod
Slanje diplomatskih predstavnika u druge zemlje postojalo je još u antičkoj Grčkoj, a slična je praksa zabilježena u Indiji i Rimskom Carstvu. Uspostavljanje diplomatskog prava zasnovano je na želji država se njihovi diplomatski odnosi zasnivaju na stabilnoj i uređenoj osnovi. Već tada se došlo do zaključka da nije moguće održavati produktivne diplomatske odnose ako diplomati i konzuli moraju živjeti u strahu od zatvora zbog politike i stavova zemlje koju predstavljaju ili zbog stvarno ili izmišljenog kaznenog ili drugog djela koje mu se stavlja na teret.
Upravo zbog toga postoje diplomatske privilegije i imuniteti, a što podrazumijeva povlastice i izuzeća koje međunarodno pravo priznaje i jamči diplomatskom predstavništvu države šiljateljice radi osiguranja obavljanja funkcija diplomatskog predstavništva koje vrše diplomatski agenti. Cilj diplomatskih imuniteta i privilegija je uspješno osiguravanje obavljanja dužnosti, a ne davanje povlaštenog položaja pojedincu i zlouporaba tih povlastica i privilegija od strane diplomatskih agenata.
Poseban problem predstavlja postupanje određenih upravnih tijela, konkretno policije, zemlje primateljice prema diplomatskom agentu. U člancima ćemo dati prikaz diplomatskih imuniteta i privilegija, njihovo trajanje, koje su vrste imuniteta diplomatskih agenata i njegovog osoblja s naglaskom na kaznenoprocesni imunitet i postupanje policije odnosno policijskih službenika prema osobama s diplomatskim imunitetom i povlasticama.
Općenito o diplomatskim privilegijama i imunitetu
Diplomati u inozemstvu i njihova pratnja zaštićeni su za vrijeme svojega boravka u inozemstvu, a napose u državi primateljici, posebnim pravilima međunarodnoga prava. Ta su se pravila razvila putem običaja od skromnih početaka u Starom vijeku, koji je već poznavao zaštitu poslanika i glasnika. Ta su pravila običajnog prava dosta razrađena obilatom praksom i presedanima, ali je ipak bilo mnogo nesigurnosti, neslaganja i razlike što se tiče granica između obveza po međunarodnome pravu i povlastica iz kurtoazije, što se tiče kruga zaštićenih osoba i što se tiče primjene pojedinih povlastica na širi ili uži krug ljudi . Upravo ovo je bio jedan od razloga da se pristupi kodifikaciji toga dijela međunarodnog prava unutar Komisije za međunarodno pravo, čiji je rezultat Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine; pitanja koja nisu izrijekom uređena konvencijom i dalje se uređuju prema pravilima običajnog međunarodnog prava.
Pod diplomatskim privilegijama i imunitetu podrazumijevaju se povlastice i izuzeća koje pozitivno međunarodno pravo priznaje i jamči diplomatskom predstavništvu države šiljateljice odnosno članovima osoblja njezinog diplomatskog predstavništva i članovima njihovih obitelji, radi osiguranja djelotvornog obavljanja funkcija diplomatskog predstavništva . Ova dva pojma je teško razdvojiti pošto se oni međusobno isprepliću. Pod imunitetom se u prvom redu podrazumijevaju oslobođenje, odnosno izuzeće u međunarodnom pravu u konkretnom slučaju od jurisdikcije organa teritorijalne države, države prijema. Pod povlasticama, odnosno privilegijama, smatraju se razne pogodnosti koje se daju diplomatskim misijama i njihovom osoblju u državi prijema . U doktrini se ističe da imuniteti imaju osnovu u međunarodnom pravu i oni pogađaju i dotiču suverenost države prijema. Privilegije, pak, ovise znatnim dijelom od unutrašnjeg prava države prijema. Srednje rješenje je dala Bečka konvencija iz 1961. godine gdje je napravljena razlika između imuniteta i privilegija. U cjelini imuniteti se daju po međunarodnom pravu, što je slučaj i s najvećim brojem privilegija. Ostale privilegije su više izraz kurtoazije, nisu obvezne, te ovise od unutrašnjeg zakonodavstva države prijema .
Što zapravo znači pojam imunitet izrekao je sudac u presudi Empson v. Smith, gdje kaže da je suština u tome da 'diplomatski imunitet nije imunitet koji štiti od pravne odgovornosti, već samo imunitet od mogućnosti tuženja diplomata'. Ovo zapravo znači da diplomatski agent nije iznad zakona- naprotiv, diplomati su pod obvezom da poštuju pravo i pozitivnopravne propise države primateljice. U slučaju da prekrše zakon oni se i dalje smatraju odgovornim, ali ne mogu biti tuženi u državi primateljici osim ako nisu podvrgnuti njenoj sudbenosti; može se reći da diplomatski imunitet predstavlja proceduralnu zapreku .
Diplomatski imuniteti sastoje se u izuzećima (kao npr. osobna nepovredivost diplomatskog predstavnika, njegovog stana i drugo) koja su nužan i neophodan preduvjet uspješnog obavljanja dužnosti diplomatskog predstavnika i diplomatskog predstavništva, dok se diplomatski privilegiji sastoje u povlasticama (npr. oslobođenje od poreza i pristojbi) koje nisu takve naravi da bi njihovo nepostojanje ili nepoštovanje u svakom slučaju nužno onemogućavalo obavljanje funkcija diplomatskog predstavništva, ali pridonose djelotvornom obavljanju tih funkcija .
Tijekom povijesnog razvoja diplomacije i statusa diplomatskih predstavnika ukazalo se nužnim da diplomatski predstavnici i diplomatska predstavništva budu potpuno zaštićeni, ponajprije od vlasti države primateljice, kako bi nesmetano i djelotvorno mogli obavljati svoju dužnost. U slučaju da diplomatski predstavnici odnosno diplomatska predstavništva države šiljateljice nisu potpuno zaštićeni od ugrožavanja i smetnji, bez obzira da li se radi o ugrožavanju i smetnjama koje prema njima dolaze od pojedinaca i skupina protivno vlastima države primateljice ili dolaze od tijela i ovlaštenih osoba države primateljice, oni nisu u mogućnosti obavljati svoje funkcije, čime se gubi smisao njihova postojanja. Stoga je bilo potrebno dati jamstva o njihovoj zaštiti i pravima kao preduvjetima za djelotvorno obavljanje njihovih dužnosti.
Klasična doktrina i praksa tumačili su to fikcijom eksteritorijalnosti, koju je uveo nizozemski pravnik Hugo Grotius; na toj osnovi smatralo se da se određene osobe ( šef strane države, diplomatski predstavnici i drugi), kao i određeni prostori (veleposlanstva, stanovi diplomatskih predstavnika i drugo) uključujući i strane vojne brodove, vojne odrede i neke međunarodne organizacije, nalaze izvan državnog područja države primateljice. Tom fikcijom nastojale su se objasniti iznimke od teritorijalne suverenosti države primateljice, po kojoj suverenosti svaka država ima isključivu vlast na svome teritoriju. Fikcija eksteritorijalnosti je potpuno napuštena s obzirom da se diplomatski privilegiji i imuniteti mogu realističnije izložiti kao točno određene iznimke od pravila, u cilju izvršavanja i razvoja međunarodnih odnosa i na toj osnovi što optimalnijeg i što nezavisnijeg obavljanja funkcija diplomatskih predstavništva i predstavnika ( teorije reprezentacije u funkcionalnosti) . Kao temelj povlastica uzima se, s jedne strane, dostojanstvo države koju izaslanik zastupa (načelo reprezentacije), a s druge potreba da se poslaniku, odnosno misiji osigura ona neovisnost u djelovanju bez koje ne bi mogao obavljati svoj zadatak (ne impediatur legatio; funkcionalna teorija) .
Povijesni razvoj ustanove diplomatskih predstavnika i diplomatskih predstavništva stvorio je niz običajnih međunarodnih pravila o pitanjima diplomatskih privilegija i imuniteta. Ipak, jasniji i određeniji okvir i sadržaj toj građi napravljen je kodifikacijom, pa i legislacijom, obavljenom Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine. Premda Konvencija u svojoj preambuli određuje da se za pitanja koja njome nisu uređena i dalje primjenjuju pravila međunarodnog općeg običajnog prava, isto tako treba istaknuti da Konvencija sadrži bitna rješenja potrebna za djelovanje diplomatskih predstavnika i diplomatskih predstavništava, te da je zbog svoje raširene prihvaćenosti, kao dijela međunarodnog prava, nametnula obveze svojih odredbi, kao pravila međunarodnog općeg običajnog prava, i za države koje nisu pristupile. Osim odredbi Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, države mogu ugovorima ili u uzajamnoj praksi, utvrditi i poseban međunarodni režim privilegija i imuniteta za svoja diplomatska predstavništva i diplomatske predstavnike .
Trajanje imuniteta diplomatskih predstavnika
Privilegiji i imuniteti svake osobe, koja na njih ima pravo, traju cijelo vrijeme dok ta osoba službeno boravi u državi primateljici. Počinju činom dolaska osobe na teritorij države primateljice sa svrhom preuzimanja funkcije, ili ako se već nalazi u državi primateljici, trenutkom kada je njezino imenovanje notificirano ministarstvu vanjskih poslova ili sporazumno određenom drugom ministarstvu države primateljice . Bečka konvencija u članku 39., stavku 2. određuje da imunitet i privilegije osoba koje imaju pravo na njih prestaju kada napusti državu prijema ili po isteku razumnog roka. U diplomatskom pravu smatra se da taj imunitet važi i prema trećim državama, a ne samo prema državi prijema gdje je osoba imala funkciju u diplomatskoj misiji. Ipak, u praksi ima i različitih tumačenja i provođenja Bečke konvencije; tako je, primjerice Sreski sud Berlin-Tiergarten izdao 1994. godine nalog za uhićenje bivšeg sirijskog ambasadora u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) zbog toga što je navodno vršeći dužnost ambasadora pomogao u pripremi jednog terorističkog ubojstva . Odluku lokalnog suda potvrdio je i Vrhovni sud Njemačke, a Ustavni sud odbacio žalbu ambasadora, smatrajući da odlukama njemačkih sudova o uhićenju nije povrijeđeno niti jedno pravo predviđeno Ustavom Njemačke. Ovaj stav je kritiziran od strane B. Fasbindera sa Sveučilišta Humbolt u Berlinu u Američkoj reviji za međunarodno pravo te on upozorava da takav slučaj nepriznavanja imuniteta do sada nije priznat čak ni u trećim zemljama .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
