Nema dvojbe da je Internet velika, ako ne i najveća revolucija našeg doba, ali način na koji danas percipiramo Internet mogao bi se znatno promijeniti u budućnosti. Uz poneke iznimke ("Veliki kineski vatrozid"), generalno se vodimo idejom da je Internet izuzetno slobodan prostor putem kojeg možemo primati i odašiljati informacije. Cenzura, koje svakako ima, još uvijek u većini slučajeva postoji selektivno s ciljem sprečavanja informacije da dospije do masa, ne nužno sprečavanja postojanja same informacije. Drugim riječima, možete zauzeti kontroverzan politički stav i plasirati ga na Internet, sam "Internet" neće tu informaciju cenzurirati, ali vrlo vjerojatno hoće velike platforme koje su postale neke vrste vratara prema masama - dakako, pritom mislimo na platforme kao što su Facebook, YouTube, Twitter, pa i Google.
Osoba ili organizacija i dalje može svoje stavove ili sadržaj plasirati na Internet putem vlastite web stranice, no to znači da će do šire publike puno teže doći. Ogledni primjer za to je kontroverzni američki web/radio voditelj Alex Jones koji svoju ogromnu (bivšu) popularnost može zahvaliti YouTube platformi putem koje je redovno plasirao svoj sadržaj. Iako se njegov nastup svodio na miješanje fragmenata istine s povećom količinom posve apsurdnog sadržaja, u jednom trenutku bio je do te mjere popularan da se može slobodno reći da je mogao utjecati i na američke predsjedničke izbore. To je nešto što radije ne bi ni Trump ni njegovi oponenti javno priznali, ali Alex Jones je svojim fanatičnim angažmanom u predizbornoj kampanji možda i omogućio Donaldu Trumpu da zasjedne u Bijelu kuću (imajući u vidu da su izbori bili krajnje tijesni).
Tek nakon "Trump fenomena" počelo se ozbiljnije razmišljati o žešćem cenzuriranju Interneta jer tada je postalo jasno da je Internet došao do one faze da može proizvoditi "neželjene ishode". To je zapravo tanka linija koja se provlači u tzv. "slobodnom društvu" gdje se polazi od pretpostavke da opozicija mora postojati. Štoviše, opozicija je esencijalna - ona na kraju krajeva i daje legitimitet cijelom sistemu, bilo da govorimo o ekonomskom, političkom, društvenom ili bilo kojem drugom segmentu dominantnog "sistema". Spomenuta "tanka linija" je ona između opozicije koja svojim djelovanjem daje legitimitet poziciji, i opozicije koja je u stanju mijenjati etablirana pravila. Kada se ta linija prijeđe brzo se razbija iluzija o slobodi jer upravo zagovornici slobode odjednom postaju najveći zagovornici gušenja slobode.
Danas se najveći prijepor u tom kontekstu vodi između zagovaratelja gušenja slobode i velikih internetskih platformi koje smo gore nabrojali (koje su sve od reda američke korporacije). Primjerice, snažan pritisak već neko vrijeme vrši se na Facebook i njegovog šefa Marka Zuckerberga da istrijebi tzv. "lažne vijesti". Ali što su lažne vijesti? To je jedan posve nedefiniran pojam, pojam kojeg je gotovo nemoguće definirati u kontekstu politike. Lažne vijesti mogli bismo relativno lako detektirati u domeni (egzaktne) znanosti, ali u politici? To je nemoguća misija - sve političke opcije po osnovi služe se obmanama, lažima, zavjerama, psihološkom manipulacijom i raznim drugim oblicima utjecanja na javnost. Po toj logici platforme poput Facebooka morale bi potpuno zabraniti politički diskurs, ali to bi onda bio kraj Facebooka kao kompanije.
Američki zastupnici, šokirani da se kroz tunele novih tehnologija do Bijele kuće provukao Donald Trump (koji je, nema dvojbe, te tehnologije iskoristio najbolje što je mogao), žele sada zaustaviti to "nešto" što je toliko omelo postojeći status quo pa tako sada od Zuckerberga traže da angažira velik broj osoba koje bi "pazile" da se ne objavljuju "lažne vijesti". Dakle, ljudi koji bi čitali postove na Facebooku i prosuđivali je li vijest "stvarna ili lažna". Opet, totalno nemoguća misija, ali ona i nije onakva kakvom je se prikazuje. Ne, ne traži se od Facebooka da stvarno velikim naporima postane "objektivna" platforma, daleko od toga, pritiscima se traži da bude (i Facebook i druge) samo platforma za propagandu, ne i kontra-propagandu. "Lažne vijesti" su dobrodošle i moraju postojati, ali samo kada idu na ruku establišmentu. Nitko od ovih koji vrše pritisak ne očekuju od Zuckerberga da uklanja sadržaj koji argumentira, recimo, da je Bashar al-Assad masovni ubojica koji otrovnim plinom ubija vlastiti narod - to bi bilo skandalozno. Te "vijesti" moraju se progurati da što većeg broja ljudi, a ubiti se moraju one koje propitkuju odgovornost za pojedinačne kemijske napade u Siriji.
Dakako, to je samo jedan primjer, ima ih bezbroj. Internet, kada je djelovao kao relativno slobodna globalna pozornica, pokazao se kao prostor koji se naginje prema anti-establišmentu i to se "mora zaustaviti". Za sada je selektivna cenzura poprilično dovoljna. Primjerice, spomenuti Alex Jones izbačen je sa svih vodećih platformi na način da mu je kao jedini izvor plasiranja informacija ostala njegova osobna web stranica koja, dakako, nema niti približni doseg kao platforme s kojih je uklonjen. Takvim progonima u "virtualne pustinje" za sada se još uvijek može dobro kontrolirati postojeća situacija, ali do kada?
Problem će se pojaviti u trenutku kada "ne-zapadni" elementi počnu proizvoditi platforme koje mogu konkurirati zapadnima. Zato se i diže tolika panika primjerice oko ruskog RT-a, iranskog Press TV-a, a to su "samo" web stranice s vijestima. Iste su već uvelike cenzurirane i sve se radi da im se ukinu licence za djelovanje (bar u kontekstu televizijskog rada). Ali stalno dolaze novi "izazovi" - panika se diže i svaki puta kada se pojavi neka nova popularna aplikacija za pametne telefone koja je porijeklom iz Rusije ili Kine, čak i ako je riječ o trivijalnom sadržaju širi se paranoja da te aplikacije potajno "šalju informacije o korisnicima" u Peking i Moskvu... Dakako, prijestupnik je uvijek taj koji će najizraženije pokazivati znakove akutne paranoje. Drugim riječima, oni koji već skupljaju informacije o korisnicima najviše strahuju da to rade ili planiraju raditi i drugi. Danas čak svjedočimo agresivnoj kampanji kojom se želi s tržišta eliminirati kineska kompanija Huawei - tu Europa donekle pruža otpor SAD-u, za sada, ali da nije tako Huawei bi već bio "machina non grata" u zapadnom svijetu.
Možemo svakako zaključiti da svjedočimo eskalaciji u kojoj Internet sve više postaje ratna zona, novi ratni teatar. Pogoršanje ovih napetosti je zajamčeno, ali gdje vodi? Gdje završava? Možda čak i raspadom koncepta Interneta kao globalno dostupne tehnologije.
U tom kontekstu bitno je osvrnuti se na aktualna događanja u Rusiji. Naime, ovog tjedna rusko ministarstvo komunikacija potvrdilo je kako će već sutra, u ponedjeljak, započeti s testiranjem "pouzdanosti" domaće Internet infrastrukture u slučaju da Rusija bude "isključena iz globalne mreže". Dakle, Rusija već otprilike vidi gdje ovaj sraz potencijalno završava - i aktivno se priprema za takav scenarij.
Iz ruskog ministarstva navode kako će se testiranje obaviti 23. prosinca te kako neće utjecati na postojeće korisnike Interneta u Rusiji. No, o čemu se zapravo radi? Rusija je u studenom ove godine usvojila zakon poznat pod nazivom "suvereni Internet". Jasno je što bi u tehničkom smislu isti trebao biti - bila bi to mreža koja bi mogla funkcionirati neovisno od ove globalne, intranet umjesto interneta. Nešto slično ima primjerice Sjeverna Koreja koja je svoj "nacionalni intranet" (Kwangmyong) pokrenula još 2000. godine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
