Annie Lacroix-Riz, Lipanj 2014
Trijumf mita američkog oslobođenja Europe
U lipnju 2004, u vrijeme 60 godišnjice (prvi put okruglog broja proslavljanog u XXI stoljeću) savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na pitanje "koja je, po vama nacija, koja je najviše doprinijela porazu Njemačke" IFOP (Insitut français d'opinion publique, Francuska agencija za javno mnijenje, za statistiku i za tržište, prim prev.) dala je potpuno suprotnu verziju, od one koje je dobila u svibnju 1945: to jest 58 i 20% za Sjedinjene Države i 20 i 57% za SSSR. Od proljeća do ljeta 2004. neprestano se bombardiralo javno mnijenje o tome kako su se američki vojnici od 6. lipnja 1944. do 8. svibnja 1945. probili kroz "Zapadnu" Europu, kako bi joj vratili slobodu, koju joj je ukrao njemački okupator i kojoj je prijetilo napredovanje Crvene Armije prema zapadu.
U odnosu na SSSR, žrtve tog "toliko spektakularnog preokreta (postotaka) tijekom vremena, nisu uopće postavljale takvo pitanje. Godina 2014. (70 godišnjica) obećava još gore odgovore u odnosu na "Saveznike" u Drugom svjetskom ratu, dok je u pozadini svega još i grubo vrijeđanje zbog ruskog svojatanja Ukrajine i ostalog.
Opisana je legenda narasla sa američkom ekspanzijom po europskom kontinentu, koju je planirao Washington već 1942. i koja je ostvarena uz pomoć Vatikana, koji je tutor katoličkih krajeva europskog kontinenta i koji upravlja od prije II svjetskog rata, za vrijeme II svjetskog rata kao i nakon njega u odnosu na mišljenje "sferom interesa Zapada". Ta je kampanja vođena zajedno i u konkurenciji s Njemačkom federalnom republikom (a potom sa ponovo ujedinjenom Njemačkom), opisani prodor na istok dobio je frenetičan ritam nakon pada Berlinskog zida (1989): u prah su se pretvorili "ratni ciljevi", koje je zahtijevala Moskva u srpnju 1941. i što je postigla 1944. (povratak teritorija iz 1939-1940) i 1945. (stjecanje sfere utjecaja, koja je predstavljala nekadašnji "sanitarni kordon" srednje i istočne Europe, odnosno stari njemački put za napadanje Rusije).
Američki je projekt tako brzo napredovao, da je Armand Bérard, diplomata iz Vichyja i, nakon Oslobođenja, savjetnik ambasade u Washingtonu (prosinac 1944.) i u Bonnu (kolovoz 1949.), u veljači 1952., prorekao: "suradnici starog kancelara (Adenauera) smatraju općenito da će onoga dana kad Amerika bude u stanju da gurne u prvi red nadmoćnu silu, SSSR pristati da napusti teritorije srednje i istočne Europe, kojima sada gospodari". Predskazanja, tada zapanjujuća "Kasandre" Bérarda nadiđena su u mjesecima svibnju i lipnju 2014.: nekadašnjem SSSR, svedenom na Rusiju 1991., prijete danas s ukrajinskih vrata.
Ideološka hegemonija "Zapada", koja prati ovaj Drang nach Osten (Nalet na Istok) bila je potpomognuta tijekom vremena, koje je proteklo od Drugog svjetskog rata. Prije "Sloma" Francuske u II svjetskom ratu "francusko javno mnijenje" dalo se "prevariti od ideoloških kampanja", koje su pretvorile SSSR u vuka, a treći Reich u janje. Velika štampa, u vlasništvu financijskog kapitala, raširila je uvjerenje da će napuštanje čehoslovačkog saveznika dovesti do trajnog mira.
"Aneksija ovog tipa bit će i samo uvod u rat, koji će postati neizbježan, a jednom kad prođu njegovi užasi, Francuska će riskirati da doživi najveći poraz, komadanje i dovođenje u vazalski položaj onog što bude još ostalo od njenog nacionalnog teritorija kao države, koja je tobože nezavisna", upozorio je tjedan dana prije Minhenna, još jedan od stručnjaka generalštaba, koji je igrao ulogu druge Kasandre u francuskoj vojsci. Prevarena i izdana od vlastitih elita "Francuska je doživjela prorečenu sudbinu, a njeni radnici i namještenici, koji su morali podnijeti da im plaće budu smanjene za 50% od prijašnjih plaća, izgubili su po 10-12 kg po osobi od 1940. do 1944. i tada su manje bili podložni "ideološkim kampanjama".
Oni su shvatili ratnu stvarnost sigurno kasnije u odnosu "na dobro upućene sredine", ali su kroz sve duži broj mjeseci pratili na geografskom atlasu i na mapama kolaboracionističke štampe razvoj "Istočnog fronta". Shvatili su da SSSR, koji je od srpnja 1941. uzalud tražio otvaranje Zapadnog fronta, kako bi olakšao vlastito mučeništvo, sam snosio svu užasnu težinu rata. "Entuzijazam" koji je kod njih izazvala vijest o anglo-američkom iskrcavanju u Sjevernoj Africi (8. studenog 1942.) se "ugasio" idućeg proljeća: "Danas su sve nade upućene Rusiji, čiji uspjesi ispunjavaju radošću cijelo stanovništvo (...) Svaka propaganda Komunističke partije je beskorisna (...) jer je isuviše laka usporedba nerazumljive neaktivnosti jednih i herojskih podviga i akcija drugih, što sve sprema teške dane za one koji su zabrinuti zbog boljševičke opasnosti", priznavao je jedan izvještaj iz travnja 1943. za BCR (Bureau Central de rensegnements et d'Action, Središnjem francuskom uredu za informiranje, prim.prev.).
Ukoliko je zavesti generacije, koje su čuvale uspomenu na ratni sukob, bilo složen zadatak, njegovo primjenjivanje je danas vrlo lako. Na postupan nestanak svjedoka i učesnika nadovezalo se propadanje radikalnog radničkog pokreta. Komunistička partija Francuske, "partija streljanih", naširoko je informirala i to kroz dugo vremena, mnogo šire od vlastitih redova, o stvarnosti tog rata. To je danas argument, koji se nerado načinje u vlastitoj kući te u vlastitoj štampi, koja je također na putu da nestane, osjećajući se krivom za "staljinističku" prošlost, koja je bila istovremena s Pokretom Otpora.
Dominantna ideologija, oslobodivši se ozbiljne prepreke, ostvarila je vlastitu hegemoniju i na ovom polju, kao i na ostalim poljima. Akademski krugovi više ne pružaju otpor (štoviše oni se pridružuju) trovanju, koje vrši štampa, ona pisana kao i audiovizualna ili pak filmovi. U međuvremenu priprema i ciljevi 6. lipnja 1944. nisu osvjetljeni ni filmom "Spasite vojnika Ryana", a niti dugačkim dokumentarnim filmom "Apokalipsa".
Pax Americana u očima Armanda Bérarda u srpnju 1941.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
