Uvod
Svjedok je osoba različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da će moći dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o ostalim za proces važnim okolnostima. O značenju iskaza svjedoka kao dokaza postoje različita gledišta, od stajališta da je iskaz svjedoka osnovni i najvažniji dokaz, zatim suprotnog stajališta da je to najnepouzdaniji dokaz i konačno, srednje, realističko gledište koje iskazu svjedoka daje ni manju ni veću dokaznu vrijednost od drugih dokaza.
Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje uvjerenje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje mogu biti od utjecaja na njegovu odluku. S obzirom da je broj radnji dokazivanja neograničen, zakon o kaznenom postupku između ostalih obradio je i radnju 'ispitivanje svjedoka'. Ispitivanje svjedoka je veoma važna kaznenoprocesna radnja kojom je obuhvaćena uloga samog svjedoka i aktivnost organa kaznenog postupka, koja se ogleda u otkrivanju osoba kao svjedoka, osiguranju njegovog prisustva, njegovim saslušanjem i utvrđivanju rezultata svjedočenja, tj. činjenica sadržanih u iskazu na sporne činjenice. Važnost iskaza svjedoka je u tome što još uvijek, unatoč povećanoj važnosti drugih načina utvrđivanja činjenica primjenom suvremenih tehnologija,predstavlja u velikom broju kaznenih postupaka dokaznu osnovu na kojoj se zasniva presuda. No, pritom je važno uočiti da nisu svi svjedoci u kaznenom postupku u jednakom položaju. Moguće je da nekim svjedocima prijeti opasnost po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. U tu skupinu spadaju slučajni svjedoci, žrtve kaznenog djela i sudionici u kaznenom postupku. Pribavljanje iskaza ugroženog svjedoka obuhvaća ne samo prilagodbu načina pribavljanja iskaza nego zakonodavac nastoji stvoriti pravni okvir koji će osigurati zaštitu za takve ugrožene svjedoke. To vrijedi kako za sudjelovanje svjedoka u kaznenom postupku, tako i za pružanje pomoći i zaštite izvan postupka.
U ovome članku bit će obrađena najčešća radnja dokazivanja u kaznenom postupku, tj. ispitivanje svjedoka; za ogledni primjer poslužit će nam Hrvatska i kako je to riješeno unutar hrvatskog pravnog sustava, ali primjeri i prakse iz drugih zemalja.
Pojam svjedoka i njegovog iskaza
Svjedok je najčešći dokaz u kaznenom postupku. Istovremeno, svjedok je i nepouzdan dokaz jer najveći broj svjedoka poznaje okrivljenika ili oštećenika ( rođaci, prijateljima znanci) . Svjedok je osoba različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da će moći dati obavijest o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.
Svjedočenje ili iskazivanje svjedoka (može i davanje iskaza) ne odnosi se na vrijednosne ocjene svjedoka, njegovo mišljenje, stavove i slično. Svjedok iskazuje o činjenicama, bilo da ih je sam opazio ili saznao od drugih. Ako je svjedok sam opazio događaj zbog kojega se vodi postupak, onda se radi o svjedoku očevicu, a ako svoja saznanja crpi iz pričanja drugih osoba, tada je riječ o svjedoku po čuvenju . U kontinentalnom pravu je s pravnog gledišta načelno svejedno radi li se o svjedoku očevicu ili svjedoku po čuvenju jer oba svjedoka smiju biti ispitana bez obzira na to koji je izvor njihova saznanja ( ipak postoje određena ograničenja- primjerice, ne smije biti ispitan policijski službenik kao svjedok o onome što je saznao u razgovoru s građanima obavljajući izvide kaznenih djela). U angloameričkom pravu, svjedoci po čuvenju (heavy witnesses) su načelno zabranjeni, odnosno po zakonu i običajnom pravu (common law-u) ne smiju se svjedoku postavljati pitanja o onome što je čuo od drugih, već samo o onome što je sam svojim osjetilima opazio ili osjetio .
Postupovni položaj svjedoka je bitno određen time što on nije stranka (niti glavni subjekt postupovnog odnosa) nego sudionik postupka. Svjedok može biti svjedok optužbe, obrane ili svjedok kojega je sud pozvao prema vlastitoj odluci. Međutim, tijekom ispitivanja oni su svi svjedoci istine. To vrijedi i za iskaz svjedoka, koji je isključivo izvor saznanja istine. Kod svjedoka se, dakle, radi uvijek o fizičkoj osobi, različitoj od okrivljenika, koja bi mogla iznijeti nešto o kaznenom djelu, počinitelju i drugim važnim činjenicama, koju je procesno tijelo pozvalo da o tome iskaže. Predmet njezina iskaza jesu uvijek činjenice koje je bilo sama spoznala, vlastitim opažanjem bilo da ih je čula od drugih osoba, a ne eventualna njezina mišljenja, stavovi, vrijednosne ocjene i sl.
Iskaz svjedoka je priopćenje koje sadrži podatak. Priopćenje koja daje svjedok o činjenicama koje se razjašnjavaju u kaznenom postupku imaju vrijednost iskaza (dokaza) samo ako su dana u postupovnim odredbama predviđenoj formi. Iskaz svjedoka treba biti dan u tijeku postupka, i to tužitelju, odnosno sudu. Obavijesti dane drugim ovlaštenim službenim osobama, nisu iskazi svjedoka u smislu kaznenog postupka. Ovlaštene službene osobe mogu radi izvršenja svojih zadataka tražiti potrebne informacije od osoba i pozivati osobu da dođu u službene prostorije, radi davanja izjave. Pri tome, osoba ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja joj ovlaštena službena osoba postavlja, osim davanja osobnih podataka.
Prava i obveze svjedoka
Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i na naknadu za izgubljenu zaradu. Za svjedočenje nema nikakvu nagradu. Svjedok ima pravo na tretman dostojan čovjeka i poštovanje ljudske ličnosti. Svjedok ima pravo na zaštitu od vrijeđanja, prijetnje i napada. Sudac, odnosno predsjednik vijeća dužan je upozoriti ili novčano kazniti sudionika u postupku ili bilo koju drugu osobu koja vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom.
Primjerice, u hrvatskom pravu, slučaju novčanog kažnjavanja, primjenjuju se odredbe članka 80. stavak 1 Zakona o kaznenom postupku (dalje u tekstu ZKP). U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudac, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužitelja radi poduzimanja kaznenog progona. Na prijedlog stranke ili branitelja, sudac, odnosno predsjednik vijeća naredit će policijskim organima poduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka. Posebne mjere zaštite svjedoka predviđene su posebnim zakonom
Obveze svjedoka
Opća građanska dužnost svjedočenja uključuje tri dužnosti za čije su neispunjavanje predviđene sankcije:
a) Dužnost odazvati se na poziv tijela kaznenog postupka. Primjerice, hrvatski ZKP određuje da se svjedok može prisilno dovesti, pa i novčano kazniti do 20.000,00 kn ako je uredno pozvan, a nije se odazvao niti je opravdao svoj izostanak.
b) Postoji i dužnost iskazivanja. U hrvatskom pravnom sustavu, ako svjedok bez zakonskog razloga odbije svjedočiti, može se novčano kazniti (također kaznom do 20.000,00 kn), a ako ni tada ne svjedoči, može se i zatvoriti. Primjerice, u Norveškoj sud može naložiti dovođenje ne samo svjedoka koji je uredno pozvan, a nije se pojavio na raspravi nego i svjedoka koji je napustio mjesto prebivališta ili boravišta bez valjanog razloga, a u posebnim situacijama sud može odrediti zatvaranje svjedoka do njegova ispitivanja ( čl.115,st.1 i 2. ZKP Kraljevine Norveške). Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo ispitivanje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje do mjesec dana. Međutim, svjedok ima pravo izvijestiti sud o nemogućnosti dolaska zbog svog psihofizičkog stanja i spremnosti za svjedočenje iz doma ili druge primjerene prostorije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
