Dok traju sukobi na Kavkazu, zaoštravaju se napetosti između Francuske i muslimanskih zemalja (naročito Turske), novi lockdown uvodi se diljem Europe, a svijet nervozno čeka neizvjesne američke predsjedničke izbore, jedna vijest prošla je poprilično "ispod radara", a i još štošta je prošlo ispod stvarnih radara u kontekstu te priče... Riječ je o velikom zračnom napadu ruskih snaga na militante u Idlibu početkom ovog tjedna.
Može zvučati kao gotovo protokolarna vijest, ali u ovom slučaju nije. Aktivna faza rusko-sirijske ofenzive na sjeverozapadu Sirije već je mjesecima u hibernaciji stoga svaki napad ovakve vrste, a naročito ovakve magnitude, nedvojbeno s ispaljenim raketama ispaljuje i određene političke poruke.
Bio je to velik i silovit zračni napad koji je militante uhvatio nespremne. Imajući u vidu konture dogovora Putin-Erdogan (s početka ove godine) oko sudbine Idliba militanti su očekivali da će biti na vrijeme obaviješteni ako ovakvo što slijedi, bar koju minutu ranije da se stignu skloniti...
Da pripadaju nekoj od najžešćih skupina kao što su ISIL i Al-Qaeda u Siriji (koja je do sada promijenila već brojna imena, ali ne i modus operandi) na takvo što nisu mogli računati, ali ovo nisu bili ni ISIL ni Al-Qaeda, ovo je bila baza skupine pod nazivom Failaq al-Sham. Zašto je to bitno? Zato što je riječ o jednoj od najvećih skupina koja blisko surađuje s Turskom. Drugim riječima, Failaq al-Sham je "pod turskim krilom" (ne čudi ni podatak da im je napadnuta baza udaljena svega nekoliko kilometara od turske granice).
Više od 80 mrtvih i još puno veći broj ranjenih na jedan neočekivani ponedjeljak sastavni je dio jedne priče koja je puno veća i od Idliba i od rata u Siriji. U suštini ovo je direktna politička poruka Vladimira Putina turskom predsjedniku Recepu Erdoganu.
Je li riječ o izazivanju, provokaciji? Čak i nije. Riječ je o "udaranju sa strane" kao kada iskrivljeni komad željeza nastojite dovesti ponovno u ravninu. Na taj način i Putin nastoji Erdogana dovesti natrag u "ravninu" u trenutku dok ovaj pokazuje neke napoleonske sklonosti i ambicije. Naime, kada pogledamo gdje se Turska sve upliće u ovom trenutku - Sirija, Cipar, Grčka, Gorski Karabah... sve su to zone direktnog ruskog interesa. Jasno, mogli bismo stvar sagledati i iz turske geopolitičke pozicije te konstatirati kako se ruski interes nalazi svuda oko nje, a ona sada agresivnim potezima želi probiti taj obruč.
Ali to nije obruč koji se oko Turske steže i to Turska zna. To je obruč kojeg Erdogan želi odbaciti i oko sebe raširiti kako bi tursko područje djelovanja bilo veće i utjecajnije.
Rusko-turska prisilna "suradnja", ako je još uvijek možemo tako nazvati, možda je i najfascinantnija pojava na geopolitičkoj sceni zadnjih nekoliko desetljeća. Imamo dvije sile - koje iza sebe imaju jako dugu povijest obračuna (vidi: Povijest rusko-turskih odnosa: Sudar dvije imperije kroz stoljeća - Od vječne borbe za Konstantinopol do ponovnog buđenja starih neprijateljstava) - koje ulažu veliki napor kako bi međusobne točke suradnje pretvarale u svoj interes, iako se ti interesi u konačnici sudaraju na svim stranama. Naravno da ta suradnja nije dugoročna, zadnjih mjeseci vidjeli smo kojom se brzinom mogu poljuljati i puno čvršća savezništva, recimo ono između Moskve i Minska (iako se u međuvremenu Lukašenko "vratio" u ruski zagrljaj imajući u vidu nove situacije). Sada smo u fazi gdje je Rusija svjesna da Turska gura naprijed po svim stranama svijeta i samo je pitanje dana, ili kilometra, kada će ući preduboko u kritičnu zonu ruskog utjecaja, ako ne i u samu Rusiju.
Rusija se još uvijek drži nekih starih načela oslanjanja na sebe umjesto da na noge podiže razne posrednike. Moglo bi se reći da je to djelomično i sovjetsko nasljeđe (primjerice invazija Afganistana s Crvenom armijom dok se druga strana fokusirala na jačanje posrednika kao što su Talibani), ali prije će biti spoznaja da ni nemaju nekih velikih opcija kada je riječ o potencijalnim posrednicima.
Turska pak intenzivno radi na posrednicima koji će zatim provoditi njihovu agendu izvan granica. To i jest jedan od razloga zašto se Erdogan zadnjih godina iz relativno sekularno-birokratskog političara prometnuo u gotovo pa vjerskog vođu koji se želi predstaviti kao zaštitnik Islama na globalnoj sceni. Njegovi aktualni okršaji s francuskim predsjednikom također su dio te agende - i to uspješne agende.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
