Za vrijeme bivše Jugoslavije su osim u SAD, Australiju, Kanadu i druge daleke zemlje, mnogi išli tražiti posao u Zapadnu Europu s nadom da će živjeti bolje. Tijekom 90-tih godina ratovi na Balkanu su drastično ubrzali ovaj proces.
A danas? Danas bi vjerojatno velika većina željela da im bude kao u bivšoj Jugoslaviji, a da ne govorim kao u "staroj" Zapadnoj Europi. Jugoslavija se raspadala dok se u Zapadnoj Europi još uvijek koliko-toliko dobro živjelo te sa užasom promatralo što se dešava na Balkanu, a sad u zemljama bivše Jugoslavije ljudi promatraju što se dešava u Zapadnoj Europi.
Mnogi su zatečeni, neki ne mogu vjerovati, a nekima je to sve logična posljedica. Na Zapadu veći dio bogatstva nije nikad bio plaćen, kreditiralo se na sve strane i stvarao se boom. Ali svaki balon, koliko god ga puhali, ima svoje granice.
Prvo je "pala" Grčka, zatim Portugal i Irska. Onda Španjolska, Italija se grčevito bori, Belgija ima velike probleme, u Ujedinjenom Kraljevstvu su ekonomski parametri malo je reći loši dok jedan dio država koliko-toliko odolijeva krizi: Njemačka, Finska, Nizozemska... Ali njihov problem je što moraju pokrivati dugove drugih država i što su vezane sa istom valutom kao zemlje u krizi. 90-tih se govorilo o izgubljenoj generaciji na Balkanu, danas slobodno možemo govoriti o izgubljenoj generaciji u Europi.
Ako je ovo i bila tabu ili naučno-fantastična tema prije 10-tak godina, sad se njome bave mnogi mediji.
Business Insider je objavio u listopadu članak pod nazivom "Europska izgubljena generacija košta 200 milijardi dolara godišnje: Studija". Prenijeti ćemo dio ovog teksta.
"Izgubljena generacija od 14 milijuna mladih nezaposlenih Europljana košta zemlje članice 153 milijarde eura godišnje što je 1,2% BDP-a EU – zaključila je najveća studija o nezaposlenim mladima.
Izvještaj vlastite EU istraživačke agencije Eurofound je otkrio da je broj Europljana između 15 i 29 godina koji ne rade, nisu u školi ili na fakultetu ili na nekoj vrsti obuke (poznati kao Neets) dostigao rekordne stope i koštaju EU tri milijarde eura tjedno u obliku socijalne pomoći i izgubljene proizvodnje.
OSCE je rekao da Europa "ne poštuje socijalni ugovor" s mladima te da rastuće političko otuđenje može postati poput onog u sjevernoj Africi, što je izazvalo proteste tokom Arapskog proljeća."
Ukratko, izvještaj EU kaže da je među tkz. EU Neets-ima mnogo niži stupanj političkog angažmana i povjerenja u odnosu na one koji rade. Takva situacija je uzrok onoga što vidimo redovno od Grčke, preko Španjolske, Italije i drugih zemalja: nerede na ulicama.
Činjenica da oni koji rade imaju više povjerenja može se preko noći promijeniti za svakog pojedinca koji ostane bez posla. A takvih je sve više i više. Govoreći o povjerenju onih koji rade, treba se upitati koliko je ono kada dobar dio njih radi skraćeno radno vrijeme, imaju part-time poslove ili svakog dana mogu dobiti otkaz.
Kada se slušaju priče o Grčkoj i Španjolskoj, o nezaposlenosti mladih oko 50%, ne čuje se baš često još jedna priča, a to je da 42% mladih Europljana ima privremeni posao. To je povećanje od više od 1/3 u odnosu na prije deset godina. Može ih se čak i nazivati lijenim, buntovnim itd, ali onda treba potražiti razlog tome.
Jedan od velikih razloga je što poslodavce možemo podijeliti u okvirno dvije grupe: oni koji bi htjeli zapošljavati, ali zbog silnih nameta jednostavno ne mogu i oni koji iskorištavaju situaciju i kažu radniku "ako ti nećeš (prihvatiti uvjete), ima tko hoće". A možda najveći problem je to što se pomiče starosna doba za odlazak u mirovinu i oni koji bi sada trebali uživati nakon što su čitav život radili, ne mogu. Mjesta se ne prazne i mladi ne mogu doći na njih.
Radna populacija je sve starija i starija, a koliko to utječe na produktivnost, ne treba ni govoriti. Mnoge zemlje su uvele ili namjeravaju uvesti starosnu dob za odlazak u mirovinu od 67 i više godina. Tvrdi se da se tako štedi jer postoji neko čudno shvaćanje da umirovljenici ne doprinose pa je bolje držati ih na poslu i plaćati. Zar umirovljenici nisu potrošači i ne plaćaju PDV koji uzima država?
Koliko je taj njihov posao efikasan, to je veliko pitanje. A također treba samo pogledati koliko ima političara koji su odavno za mirovinu. To je već tema za knjigu, a ne za tekst. Neki rade svoj posao (čast izuzecima), a neki su odavno već bili za mirovinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
