Nakon nedavno održanog američko-ruskog summita u Helsinkiju 16. srpnja, zbrajaju se dosezi i nedostaci toga sastanka koji je ponovno za isti stol posjeo američkog i ruskog predsjednika. Donald Trump i Vladimir Putin razgovarali su više od dva sata o međusobnim problemima koji su ujedno i globalni problemi kao što su rat u Siriji, međunarodni terorizam i sigurnost. Iako se nije nešto posebno spominjalo, vjerojatno je tema razgovora bio i rat u Donbasu koji traje duže od četiri godine. Premda su dva lidera ovu temu vjerojatno tek rubno dotaknula, napeta situacija u istočnoj Ukrajini zahtijeva posebno razmatranje. Što će se dalje događati u ratu na kojeg su mnogi zaboravili veliko je pitanje.
Kao posljedice ukrajinske krize koja se razbuktala krajem 2013. i nakon revolucije u Kijevu i ruske aneksije Krima, u proljeće 2014 izbio je oružani sukob u Donbasu. Sukob je od 2015. godine do danas rezultirao linijom razdvajanja dugom 457 kilometara, izravno je pogodio 4.4. milijuna ljudi u istočnim provincijama Ukrajine, ozlijeđeno je oko 25 000 ljudi, a smrtno je stradalo više od 10 300 civila i vojnika. Mnogobrojne su žrtve običnih ljudi i promatrača. Žrtve uključuju i posadu od 298 putnika leta MH17 čije se okolnosti još nisu do kraja ustanovile. Na obje strane crte bojišnice oko 600 tisuća stanovnika živi u krajnje lošim životnim uvjetima, izloženi su svakodnevnom granatiranju, minama, ograničena im je sloboda kretanja kao i osnovne životne potrepštine. To su podaci koji su strašni za Europu koja je duboko zagazila u 21. stoljeće i takav opasan ratni okršaj zaslužuje puno veću svjetsku pažnju i pozornost koja nažalost izostaje.
Nakon potpisa Minsk II dogovora u veljači 2015. malo ili ništa se promijenilo u ratom pogođenoj istočnoj Ukrajini. Skoro niti jedna od 13 točaka sporazuma ispregovaranoga od strane normandijskog formata u bjeloruskoj prijestolnici nije u potpunosti implementirana. Istovremeno, Ukrajinci i Rusi kontinuirano jedni drugi optužuju i prozivaju odnosno igraju "igru krivnje" i prepiru se oko toga tko bi trebao napraviti prvi korak. Istina je da lokalni izbori u odmetnutim provincijama Luhansku i Donjecku ne mogu biti održani bez da se prije uspostavi čvrsti i trajni prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja. Premda su se zapadni lideri obvezali da će skinuti gospodarske sankcije Rusiji (koje su u međuvremenu ponovno produžene za narednih šest mjeseci na nedavnom EU summitu krajem lipnja) ako se u potpunosti implementira Minsk II, Putin se nije pretjerano angažirao da napravi pritisak na proruske separatiste, a pogotovo da poštuju točku 1 sporazuma koja se odnosi na totalni prekid vatre. To je sasvim logično budući da niti ukrajinska strana nema namjeru odustati od granatiranja i pucanja po civilnim i vojnim položajima Narodnih Republika Luhansk i Donjeck.
Sukladno sporazumu Minsk II, zadaća ukrajinske vlade je da, uz vojne, implementira prvenstveno političke aspekte dogovora koji jamče davanje specijalnog statusa dvjema pobunjeničkim republikama i donošenje amandmana na ukrajinski Ustav što će odmah pratiti lokalni izbori na pobunjeničkim prostorima. No problem je što predsjednik Petro Porošenko inzistira da političko rješenje konflikta može biti ostvareno tek nakon što se postigne potpuno primirje, povlačenje postrojbi i oružja i ostvari stabilizacija u Donbasu.
Može se zaključiti da se paraliza dogodila jer se policy-makeri u Kijevu ne žure da promijene Ustav i daju specijalni status separatističkim pokrajinama, a niti policy-makeri u Moskvi ne žele preuzeti punu odgovornost za ponašanje separatista. Vlada u Kijevu smatra da bi inkorporacija istoka dovela do inkorporacije glasača koji bi glasovali za promoskovske opcije, dok ako bi Rusija prekršila sporazum iz Minska i preuzela kontrolu nad istokom Ukrajine to bi bio veliki financijski teret uz vjerojatno jače sankcije Zapada. Zapravo se i jedni i drugi nadaju da bi mogli postići bolje rješenje za svoje interese. Ukrajinci bi podržali vojnu ofenzivu koja bi dovela do vojnog zauzimanja Donbasa, a Rusiji bi odgovarala federalizacija cijele Ukrajine.
Pri svakom razmatranju odnosa Kijeva prema sukobu u Donbasu treba imati na umu da se rat koristi za dnevno političke borbe, a upravo za oko godinu dana bi se trebali održati sljedeći predsjednički i parlamentarni izbori. Ne treba zato posebno isticati kako ukrajinski političari itekako misle o svojim javnim nastupima i porukama koje šalju, a budući da je javnost nacionalistički orijentirana i njihove poruke moraju biti borbeno orijentirane.
Nekoliko mjeseci prije produženja mandata OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) u Ukrajini do ožujka 2019., još jednom je postavljeno na stol pitanje slanja mirovne misije Ujedinjenih naroda u Donbas. OSCE-ova specijalna misija za Ukrajinu je pokrenuta 21. ožujka 2014. nakon zahtjeva ukrajinske vlade i konsenzusa svih 57 država članica. Misija je civilna, njeni članovi su nenaoružani, raspoređeni su stalno na terenu u svim regijama Ukrajine. Glavni zadaci misije su da nadgledaju i izvještavaju na objektivan i nepristran način o situaciji u Ukrajini i da olakšaju dijalog među svim stranama u krizi. Mnogi stručnjaci posebno ističu da premda OSCE nema nikakvu kontrolu nad borcima, vrlo je važna njihova prisutnost na terenu. Istovremeno bi bilo jako dobro kad bi međunarodna zajednica nastojala proširiti i transformirati misiju OSCE-a u Ukrajini. Pitanje je da li bi razmještanje kontingenta UN-ovih plavih kaciga ubrzalo rješavanje kompliciranog sukoba u Donbasu koji se zaglavio u pat poziciji.
Ono što je obeshrabrujuće i za ukrajinsku i separatističku stranu je što tzv. "smrznuti sukob" postaje sve vrućiji odnosno aktivniji u zadnje vrijeme. Prema podacima OSCE-a, zadnji tjedan svibnja bio je najnasilniji u cijeloj ovoj godini s više od 20 civilnih i vojnih smrti i s više od 7 tisuća slučajeva kršenja primirja. Porast nasilja dogodio se u vrijeme tranzicije ukrajinskog ratnog zapovjedništva s antiterorističke operacije koju je provodila Sigurnosna služba Ukrajine (SBU) na ukrajinske oružane snage sukladno reintegracijskom zakonu o Donbasu koji je usvojen u siječnju 2018. Zakon također označava ulogu vojske u oružanom procesu, posebice u odnosu na zaštitu civila i stvaranje uvjeta za povratak 1.7 milijuna raseljenih osoba na ustaničke teritorije. No, jasno je da vlada u Kijevu nema kapaciteta da provede takav pothvat sama.
Mirovna misija Ujedinjenih naroda bi usprkos svim svojim manjkavostima i slabostima bila idealan okvir za pokretanje procesa demilitarizacije, čišćenje minskih polja, povratak izbjeglica i upotpunjavanje rada OSCE promatrača. Prema nekim istraživanjima navodno oko 60% Ukrajinaca bi podržalo takvu misiju. Nakon sastanaka ministara vanjskih poslova normandijskog formata u lipnju na razgovorima o implementaciji primirja, Moskva i Kijev dogovorili su se o načelima mirovne misije UN-a, ali njihove ideje o konkretnoj provedbi te misije se snažno razlikuju. Kako bi normalno funkcionirala, misija plavih kaciga treba ostvariti osjetljivu nazočnost i za to posjedovati valjani mandat, što je istaknuto u izvještaju bivšeg NATO-vog generalnog tajnika Anders Fogh Rasmussena.
No, prvi problem koji izbija na vidjelo je nacionalnost pripadnika misije. Kijev se protivi ruskom ili bjeloruskom kontingentu dok se Moskva protivi raspoređivanju pripadnika iz zemalja članica NATO saveza. Rusi igraju na kartu neuključenosti u sukob jer se ne smatraju zaraćenom stranom pa zato inzistiraju da se svi dogovori sklapaju sa separatistima što bi značilo njihovu dodatnu promociju i priznanje što je neprihvatljivo za Kijev. Velik kamen spoticanja je i lokacija razmještaja plavih kaciga. Putin želi da se mirovnjaci isključivo rasporede na liniju dodira između dvije zaraćene strane, dok Porošenko inzistira da se osim toga mirovnjaci rasporede i na dijelove ukrajinsko-ruske granice koju trenutno kontroliraju pobunjenici.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
