Preko deset milijuna Iračana glasovalo je na prvim izborima održanim nakon poraza terorističke organizacije Daeš /ISIL. Prema prijevremenim izbornim rezultatima, Iračani su izabrali sadrističke i proiranske stranke za svoju buduću vlast i time izazvali veliko iznenađenje. Izbori su održani 13. svibnja, ali izlaznost je bila vrlo malena. Tek 44,52 posto građana izašlo je na birališta, što je najmanji broj od rušenja diktature Sadama Huseina 2003. godine. Niska izlaznost je najvjerojatnije znak javnog nezadovoljstva cjelokupnom političkom elitom, s obzirom da narod više ne vjeruje stalnim obećanjima političke i gospodarske reforme. Izbori su prošli mirno, unatoč nekim nemirima u Sulajmanije i Kirkuku.
Odmah nakon izbora nastale su prepirke između političkih stranaka, pa je tako Pokret Gorran (Promjena) snažno prosvjedovao protiv kršenja predizbornih pravila Kurdistanske demokratske stranke i Domoljubne unije Kurdistana. Sunitska Koalicija Al-Vatanija, koju vodi Ijad Alavi, pozvala je iračku vladu na ponavljanje izbora zbog iračke apstinencije te navodnog nasilja i prijevara na biralištima.
Izborno povjerenstvo potvrdilo je premoćno vodstvo Saveza Sajrun, koju čini Sadristički pokret i Komunistička partija, a potom slijede Savez Fatah koji uključuje proiranske Narodne mobilizacijske jedinice, i koju vodi Hadi al-Amiri. Koalicija Al-Nasr, koju vodi irački premijer Hajde ral-Abadi, je na trećem mjestu. Da bi ostao na vlasti, Abadi sada mora napraviti koaliciju koja bi uključivala njegov savez, ali i Sajrun, kurdsku oporbu, Pokret za pravdu i demokraciju, te jednu ili obje sunitske stranke, Iračka odluka i Al-Vatanija. Kako bi spasio svoju poziciju, Abadi je prije izbora posjetio Sulajmanije u iračkom Kurdistanu, sjedištu kurdistanske oporbe vlasti u Erbilu, a kasnije je posjetio i sam Erbil, grad koji je postao simbolom kurdistanskog referenduma o neovisnosti i bastionom separatističkog pokreta. Abadi je također posjetio Kirkuk, grad koji su iračke snage preuzele od kurdskih pešmerga prije samog referenduma, a koji Kurdi žele nazad pod svojom kontrolom.
Abadi je prvi irački premijer koji je posjetio glavni grad autonomnog Kurdistana, ali i Sulajmanije i Kirkuk kao dio izborne kampanje. Niti jedan prethodni irački premijer nije to učinio, što pokazuje hrabar iskorak Abadija, osobito stoga što se izbori održavaju samo nekoliko mjeseci nakon referenduma o neovisnosti. Čini se da je Abadi računao na glasove građana koji kontinuirano održavaju prosvjede protiv vlade u Erbilu zbog suspendiranih plaća i pitanja političkih i građanskih sloboda, zbog čega mnogi Kurdi jednostavno nisu htjeli glasovati za ijednu glavnu političku stranku kurdistanske regije. Time Abadi šalje poruku domaćoj i međunarodnoj zajednici kako stoji iza ideje ujedinjenog Iraka, ali potajno se nadao većoj potpori koja bi osnažila njegovu vlast u Bagdadu. U tome nije potpuno uspio, jer Abadi nema jaku potporu u Kurdistanu. Tako je propala mogućnost stvaranja nacionalnog bloka.
Za dobivanje potpore Abadi je ujedno posjetio sunitska područja, što je također prvi takav korak iračkog premijera. Posjetio je većinski sunitske provincije Anbar i Dijala, gdje nije nastupao u predizbornom svojstvu već kao premijer, pregledavajući razvoj javnih usluga i posjećujući razne zajednice, no i ovdje nije uspio dobiti mnogo sunitskih glasova. Abadi je nastojao dobiti glasove sunitske zajednice nakon što nije uspio napraviti predizborne saveze s popularnim strankama i pokretima u središnjem i južnom Iraku. Osobito se to odnosi na nemogućnost uspostavljanja saveza s Narodnim mobilizacijskim jedinicama koje su značajno pridonijele oslobađanju Iraka od terorističkog zahvata Daeša.
Pitanje je, međutim, što je Abadi htio time postići, jer bi suradnjom s Kurdima i sa sunitima mogao doći u izborni sraz s velikim šijitskim strankama. Navodno je Abadi htio stvoriti veliku nacionalnu koaliciju koja se neće temeljiti na nacionalizmu ili denominacijama. Na taj način bi Abadi mogao dobiti potporu u kurdskim i sunitskim područjima.
Svakako je borba i pobjeda nad Daešom najjači poziv sunitima i Kurdima, osobito stoga što su ti teroristi bili ozbiljna prijetnja kurdskim područjima, a četiri su godine vladali sunitskim krajevima. Za razliku od svog prethodnika i političkog protivnika Nurija al-Malikija, Abadi želi pokazati kako može očuvati prisustvo izvan šijitskog okvira, čime bi dobio međunarodnu podršku i drugi mandat kao premijer. No, taj drugi mandat možda i nije izvan ruke. Za dobivanje tog mandata, Abadi će morati složiti koaliciju koja bi samo izgledom ličila na nacionalni savez, ali bi zapravo bio skup nacionalističkih i denominacijskih stranaka.
S kurdske strane, taj koalicijski partner ne može biti niti jedna od velikih kurdistanskih stranaka. Prema prijevremenim rezultatima, oporbene stranke kurdistanske regije su izgubile izbore, a suprotno svim očekivanjima Domoljubna unija Kurdistana (PUK) i Kurdistanska demokratska stranka (KDP) osvojili su najveći broj glasova. Pokret Gorran i još tri oporbene stranke optužile su PUK za izborne prijevare, za što su koristili i oporbene televizijske kanale. Nakon toga su pešmerge ušle u prostore Gorrana i počele pucati po političarima, ali srećom nitko nije nastradao. Podupiratelji Gorrana i drugih oporbenih stranaka optužuju Iran za krađu glasova, s obzirom da je provincija Sulajmanije područje od iranskog strateškog interesa. Iranci grade dugoročne odnose s regionalnim saveznicima, a PUK i KDP su imali stabilne odnose s Iranom od osamdesetih i Teheran ih vidi kao strateške partnere. Iran je već ponudio svoju medijaciju između vladajućih i oporbenih stranaka u iračkom Kurdistanu. Stoga bi Abadi mogao prihvatiti u svoju koaliciju te oporbene stranke, ali istovremeno bi to otežalo odnose s Erbilom.
S druge strane, Abadi može računati na svoj novi mandat jedino ako u vladu uspije uvući Sadristički pokret. Ova je mogućnost otvorena s obzirom da je Muktada al-Sadr posljednjih godina ispao iz iranske milosti, a Abadi zasigurno ne želi veći iranski utjecaj u Bagdadu. Sadr nije izašao na izbore u kurdskoj provinciji Dohuk i u etnički miješanoj i naftom bogatoj provinciji Kirkuk, ali to nije utjecalo na pobjedu. Koalicija Sajrun je osvojila više od 1,3 milijuna glasova i 54 mjesta u parlamentu koji broji 329 zastupnika. Sadr je uspio pobijediti najviše zbog protuvladinog i antikorupcijskog raspoloženja glasača i takvog sadrističkog obećanja u predizbornoj kampanji. Ujedno se Sadr oslonio na populističke i demagoške taktike koje su bile usmjerene na emotivno glasovanje. Sadr je, za razliku od Abadija, protivnik i američkog i iranskog utjecaja u Iraku, te ima dokazanu povijest dva ustanka protiv američkih snaga u zemlji i jedan je od rijetkih šijitskih klerika i političkih vođa koji se želi distancirati od Islamske Republike. Prošle se godine čak susreo sa saudijskim prijestolonasljednikom princom Mohamedom. No, sam Sadr nije bio kandidat na izborima, pa samim time ne može voditi vladu. Zbog toga je već došla neslužbena poruka iz Irana. Glavni vanjskopolitički savjetnik Vrhovnog vođe i bivši ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati je poručio još u veljači kako Iran neće dozvoliti liberalima i komunistima da zavladaju Irakom.
Iz toga je jasno da Sadr neće stvarati koaliciju s Malikijem, koji je najbliži Iranu, ali sve ostalo je otvoreno. S obzirom da je Sadr već najavio kako njegov pokret smatra poželjnim suradnju s koalicijom Hikma Amara al-Hakima, al-Vatanijom i kurdskim strankama Gorran i Komal, što znači da bi te stranke mogle dati podršku Abadiju u stvaranju nove koalicijske vlade. Alternativa toj vladi bi bilo stvaranje koalicije u koju ulaze Koalicija Vladavine prava Nurija al-Malikija, al-Fatah, Kurdska demokratska stranka i neke sunitske stranke bliske Malikiju. U tom bi slučaju nastala snažna proiranska vlada. Iako je ta opcija manje vjerojatna, treba naglasiti kako Sadr nema veliku potporu u svim iračkim provincijama. U krajnjoj liniji, Sajrun i Nasr su šijitske stranke i nisu toliko daleke od Irana, pa postoji određena distanca prema njima od strane raznih sunitskih područja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
