Od početka sukoba visoki izraelski dužnosnici uglavnom su izbjegavali davati jasne i određene izjave o događanjima u Siriji. Od izuzetaka koji su veoma jasni i zanimljivi treba istaknuti stav izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermaan, koji je odmah po početku sukoba, u ožujku 2011. godine izjavio: "Iran i Sirija predstavljaju veću prijetnju sigurnosti nego Libija i Zapad bi trebao tretirati te zemlje na isti način kao što je tretirao vladu Muammara Gadafija." Izraelski predsjednik Šimon Peres u srpnju iste godine izjavio je da "Assad mora dati ostavku". Pobunjenici su se tada još nazivali prosvjednicima, a Peres je pohvalio njihovu hrabrost i čvrsto stajalište koje je okarakterizirao kao "časno". Osim toga sugerirao je da promjena režima može pomoći utrti put eventualnom mirovnom sporazumu između Izraela i Sirije. Ove izjave pokazuju da u Izraelu od početka sukoba postoji visokopozicionirana klika koja lobira za smjenu režima u Siriji.
Usprkos ovim izjavama Izrael je bio neobično pritajen u prve dvije godine sirijskog sukoba. Čak su dolazile izjave da pobunjenici potencijalno predstavljaju veću prijetnju Izraelu nego režim Bašara al-Assada. Eyala Zissera, čelnik bliskoistočnih studija s Sveučilišta u Tel Avivu izjavio je: "Unatoč problematičnim aspektima, Bašar održava stabilnost. Granica je mirna. Znate na čemu ste s njim. S druge strane, kada idete u nepoznato, to je zaista nepoznato."
Jedan od najboljih opisa izraelske diplomatske taktike dao je general bojnik Amos Gilad iz izraelskog ministarstva obrane: "Službeno, bolje je izbjeći bilo kakvu reakciju i posmatrati situaciju." No Izrael više ne posmatra situaciju. Izraelu odgovara ovaj višegodišnji sukob u Siriji; odgovara mu kaos, nasilje, uništenje infrastrukture i sve što slabi Siriju. Građanski rat u Siriji je za Izrael najbezbolniji način slabljenja neprijatelja. Izraelu bi odgovaralo još par godina rata, održavanja stanja gdje ni jedna strana u sukobu nema jasnu prednost.
Znakovito je da posljednji izraelski napadi na sirijski teritorij dolaze u vrijeme kad su Assadove snage počele slamati status quo i očito preuzimati inicijativu. Iz cijele situacije izvire jedno zanimljivo pitanje: Jesu li su pobunjenici saveznici Izraela i u kojoj mjeri? Na ovo pitanje su pokušali odgovoriti mnogi. Ugrubo gledano, vidimo da su se tim pitanjem bavile tri skupine autora: bizarni teoretičari zavjera, antisemitski autori i analitičari koji su ukazivali na to da sukob u Siriji odgovara Izraelu te da Izrael u određenoj mjeri podupire pobunjenike. U daljnjem tekstu spomenut ćemo neke od potonjih dok prve dvije skupine autora nećemo razmatrati zbog njihove pristranosti i metodologije.
Poznati anti-globalistički pisac Michel Chossudovsky u lipnju 2011. optužio je SAD, Tursku i Izrael za udruženu destabilizaciju Sirije i Bliskog istoka. Chossudovsky se poziva na sirijske izvore koji su za izazivanje pobune optužili salafističke grupe poduprte od strane Izraela. O početku prosvjeda u Siriji, koji su počeli u gradu Daraa on piše: "Prosvjednički pokret Daraa je 18. ožujka imao sve pojave priređenog događaja koji uključuje, po svemu sudeći, prikrivenu podršku islamskim teroristima od strane Mossada i zapadnih obavještajnih službi." Osim toga Chossudovsky spominje i Memorandum o razumijevanju između Turske i Izraela iz 1993. godine kojim su stvoreni "zajednički odbori" za rješavanje regionalnih prijetnji. Pod uvjetima memoranduma Turska i Izrael su se složili "surađivati u prikupljanju obavještajnih podataka o Siriji, Iranu i Iraku i redovito se sastajati zbog davanja procjena koje se odnose na terorizam i vojne sposobnosti tih zemalja." Turska je također dopustila "IDF-u i izraelskim sigurnosnim snagama prikupljanje elektroničkih obavijesti o Siriji i Iranu iz Turske". Ne treba ni posebno spominjati koliko je Turska umiješana u podupiranje pobunjenika.
Michael Maloof, bivši dužnosnik Pentagona, u gostovanju na televiziji Russia Today spomenuo je da se Assad ne suočava samo sa snagama unutar Sirije već i sa snagama izvan Sirije koje rade na promjeni režima. Maloof je izjavio da se radi o kombinaciji napora Sjedinjenih Država, Saudijske Arabije i Izraela da se zbaci Assad. On je sukob u Siriji opisao kao posrednički rat spomenutih država protiv Sirije, tj. radi se o ratu Sjedinjenih Država, Saudijske Arabije i Izraela protiv Sirije, dok ulogu posrednika igraju pobunjenici. Drugim riječima, pobunjenici igraju ulogu "korisnih idiota" za tuđe interese.
Tony Cartalucci, poznati bloger i geopolitički istraživač kojeg često prenose alternativni mediji napisao je analizu na temelju članka Seymoura Hersha. Hersh, inače dobitnik pulitzerove nagrade, prije šest godina je za New Yorker pisao da SAD, Izrael i Saudijska Arabija sastavljaju regionalnu vojsku ekstremističkih plaćenika da se bori protiv Hezbollaha u Libanonu, destabilizira i svrgne vlast u Siriji i stvori ujedinjeni front protiv Irana. Cartalucci povezuje sadašnje događaje u Siriji s planom koji je prije 6 godina opisao Hersh.
Mahdi Darius Nazemroaya, politički komentator i sociolog iz Centra za istraživanje globalizacije ističe važnost geostrateškog položaja Sirije na Bliskom istoku što izaziva poseban interes Pentagona za tu zemlju. Nazemroaya polazi od sljedećeg: "Sirija je bila glavna meta izraelskog napada na Libanon 2006. godine. Promjena režima u Damasku bila je glavni cilj. Poraz Tel Aviva u Libanonu 2006. godine od Hezbollaha i njegovih saveznika poštedio je Siriju napada i vjerojatno spriječio širi regionalni rat koji bi uključivao Iran i NATO." Nakon poraza Izraela u Libanonu Washington je poduzeo diplomatske napore da razdvoji savezništvo Sirije i Irana, no ti napori pokazali su se kao uzaludni. "U geopolitičkom smislu, NATO i GCC (Vijeće za suradnju zaljevskih zemalja) podupiru oružanu pobunu i građanske sukobe u Sirijskoj Arapskoj Republici i pokušavaju postići ono što izraelski rat protiv Libanona nije uspio postići: predaju Damaska."
Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova, Hossein Amirabdollahian, otvoreno je optuživao Izrael zbog situacije u Siriji izjavivši da je "plan američko-cionističke osovine usmjeren na stvaranje sektaškog rata u Siriji poražen". Krajem travnja iranski Press TV objavio je da se Izrael sprema pomoći "Slobodnoj sirijskoj armiji", u izvješću se spominju velike količine izraelskog oružja koje je pronađeno i oduzeto od pobunjeničkih skupina.
Izraelski povremeni napadi na Siriju ne mogu se promatrati isključivo kao sprječavanje Hezbollaha da se domogne modernijih raketnih sustava. Upravo je podupiranje pobunjenika najučinkovitiji način da se oslabi Hezbollah i da mu se oduzme zaleđe. Interesi sirijskih pobunjenika i Izraela trenutno su podudarni. Izraelu bolje odgovara "vahabitska Sirija" nego Sirija u savezu s Iranom. Vahabijski režimi u Saudijskoj Arabiji i Kataru su ionako u bliskom savezu s prvim izraelskim saveznikom – Sjedinjenim Američkim Državama. Njima je dozvoljeno da ratuju protiv Assada, no Zapad im ne bi pružao potporu u sukobu protiv Izraela.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
