Izraelska vojska je u Pojasu Gaze: U kojoj fazi se može očekivati direktno uključenje Irana u rat protiv Izraela?

Ono što se trenutačno događa na prostoru Pojasa Gaze, naročito na sjevernom dijelu, još uvijek nije potpuna izraelska invazija, ali u zadnjih nekoliko dana svakako smo vidjeli pomake prema tome. Ovo više nije sukob koji se vodi samo iz zraka. Hamas i izraelski IDF sukobljavaju se direktno na terenu. Sudeći prema izvorima, borbe se vode na rubu grada Gaze, odnosno glavnog i najvećeg grada palestinske enklave.

Izraelska vojska "isprobala" je teren s dva brza upada uz brzo povlačenje. Te prve skupine su obavile pregled situacije te je nakon toga uslijedio veći upad koji se sad nalazi već u trećem danu.

To je zapravo vrlo očekivana i klasična vojna taktika u kontekstu teškog urbanog ratovanja koje će uslijediti na prostoru Gaze. Manje skupine izraelskih vojnika testiraju Hamasove borce, njihove položaje i spremnost. Na temelju tih informacija se tad donose konkretniji ratni planovi za ulazak većeg broja trupa.

Ovaj obujam ulaska u Gazu definitivno nije zadnja faza. Sve ovo su još početne faze nakon kojih bi mogla uslijediti velika kopnena invazija o kojoj izraelski političari i vojni dužnosnici pričaju sad već skoro pa mjesec dana.

Naravno, bit će spekulacija o tome da ovaj spori tempo otkriva neke probleme s izraelske strane, da je možda IDF "zakočen" od strane glavnog izraelskog saveznika, Amerike. Činjenica jest da SAD nije Izraelu dao zeleno svjetlo za veliku kopnenu invaziju te putem intenzivnih diplomatskih kontakata nastoje to možda čak i spriječiti. To je nešto što sigurno muči izraelsko političko rukovodstvo jer ako se upuste u poteze bez američke potpore, mogu li na nju računati kad im u vrlo konkretnom smislu zatreba? To je popriličan rizik te bi se moglo reći da izraelski vojnici u Gazi ne ispipavaju samo Hamasovu spremnost već i reakciju Washingtona...

Jedan od razloga zašto se s punom invazijom ne žuri je i taj što se na ovaj način kupuje vrijeme. Vrijeme za što? To možemo samo nagađati, no sigurno je da se u pozadini vode razni pregovori i potencijalni dogovori. U ovom trenutku se čini da nitko od izraelskih arapskih susjeda - Jordan, Egipat, Libanon i Sirija - ne žele puno veću eskalaciju, odnosno rat koji bi se mogao proširiti i na njihove države. U isto vrijeme poznato je da Katar, zemlja koja ima bliske veze s Hamasom, aktivno posreduje između sukobljenih strana, a i skoro sav napredak (iako mali) može se pripisati upravo katarskom posredništvu (oslobađanje nekoliko taoca, puštanje više kamiona s humanitarnom pomoći kroz granični prijelaz Rafah...).

No, činjenica jest da je Izrael vrlo konkretno deklarirao svoj cilj u ovom ratu - uništenje Hamasa. U isto vrijeme znamo da deklarirani ciljevi mogu dovesti do gotovo nemogućih misija. Rusija je tako u veljači prošle godine poručila da će, između ostalog "provesti denacifikaciju Ukrajine", što je zapravo trebalo značiti da će srušiti tamošnju vlast, osvojiti Kijev... no ispostavilo se da je to puno teže nego su mislili.

Izrael si je isto dao poprilično tešku misiju. Uništiti Hamas je možda zaista nemoguće ako se radi o pokušaju uništenja jedne ideje, a Hamas to - između ostalog - i jest. Upravo je Izrael, prije dosta godina, zaključio da bi po njih bilo dobro da se palestinski otpor "zamuti" s dozom islamizma. Ta želja im se i ostvarila, a sada je možda nemoguće "vratiti duha natrag u bocu" (opširnije o Izraelu i Hamasu: Velika priča: Tko je zapravo Hamas i je li Izrael stvorio vlastitog Frankensteina?).

Ali čak i kad bi "uništiti Hamas" bio isključivo fizički zadatak to ne bi bilo lako. Izraelska vojska će se tek upoznati sa svim taktikama koje je Hamas godinama pripremao baš za ovakve bliske susrete, oslanjajući se na golemu mrežu podzemnih tunela, ali ne samo njih.

U puno pak širem kontekstu postavlja se pitanje što će napraviti najveće regionalne vojne sile, naročito dvije koje su izrazile potporu za Hamas i osudu Izraela: Turska i Iran.

Erdogan, svjestan da je njegova zemlja članica NATO-a pod vodstvom SAD-a, nije se ustručavao odaslati vrlo oštru kritiku prema Izraelu za vrijeme govora pred stotinama tisuća prosvjednika prošlog vikenda u Istanbulu. Tada je poručio kako je Izrael agresor, a Hamas "oslobodilački pokret". Također je znakovito poručio kako je Europa ta koja duguje židovskom narodu, ali Turska nije - dakako, referirajući se na Holokaust koji je počinjen protiv Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata u Europi, primarno u Njemačkoj, ali ne samo u Njemačkoj.

No, Izrael vjerojatno neće previše brinuti u turskoj kritici jer znaju da će ista gotovo sigurno ostati samo politička. Iran pak s druge strane je puno teže pitanje...

Činjenica jest da je Iran godinama, desetljećima zapravo, svoju vanjsku politiku krojio na temelju animoziteta prema Izraelu. Sad se pak na neki način od Irana očekuje da djeluje, da učini nešto, no - trenutačno iz Teherana stižu samo riječi upozorenja. Iranski MVP u više navrata je upozorio da će Izrael snaći "teške posljedice" ako odmah ne prestanu s napadima na Pojas Gaze. Izrael pak očigledno ne namjerava prestati, ali ne zna se što Iran planira ili ne planira učiniti po tom pitanju.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.