Peter Drucker je svojedobno rekao kako su zapadnjaci oduvijek podcjenjivali Japan i to od samih početaka od kada je Japan 1867. godine otvorio vrata modernom svijetu. Unatoč njegovoj pobjedi nad Kinom 1894., nad Rusijom 1905., unatoč Pearl Harboru i unatoč kasnijem izrastanju u ekonomsku supersilu i najvećeg konkurenta na svjetskom tržištu 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Drucker kaže kako je jedan od najvažnijih, a možda čak i najvažniji razlog tome, vjerovanje kako je inovacija povezana sa stvarima, te da se isključivo temelji na znanosti i tehnologiji.
Kada to povežemo s predrasudom da Japanci nisu poznati po znanstvenim inovacijama, ispada kako Japanci nisu inovatori već imitatori. Kakva zabluda! Kakvo podcjenjivanje! Naime, Japanci su naučili da je najkorisnija društvena inovacija stvaranje novih poslovnih strategija. Osnovni princip je izbjegavati činiti iste stvari, na istom tržištu, na isti način i u isto vrijeme kao i konkurencija, a Japanci su u tome uvijek bili dobri. Glavna ideja japanske poslovne strategije oduvijek je bila promijeniti poslovno igralište, da ne kažemo ratište. Po japanskoj poslovnoj filozofiji i Kenichi Ohmaeu glavna oružja stratega su strateško razmišljanje, konzistencija i koherencija.
Strateško razmišljanje zahtijeva objektivnost, duboko razumijevanje, ponekad i mudrost te neprestano agresivno propitkivanje. Japanci su davno shvatili koliko je kapitalističko tržište nemilosrdno i da stoga zahtijeva i takvo ponašanje. Japanska automobilska industrija 70-tih godina je dobar primjer. Agresivnim prodorom na tržište SAD-a je prikazana do tada neviđena nemilosrdnost prema konkurenciji. No, čak ni američki kupci nisu imali potrebu suosjećati s General Motorsom, Fordom ili Chryslerom. 'Nitko neće žaliti kada proizvod konkurencije istisne naš proizvod s tržišta. Stoga, ne treba žaliti konkurenciju u slučaju kad smo mi pobjednici, a za gubitnicima nitko ne žali osim njih samih', govorio je Kenichi.
Jedna od tajna japanskog ekonomskog uspjeha, smatraju Japanci, krije se u tzv. kaizen menadžmentu, izvornom japanskom umijeću upravljanja. Osnovna filozofija kaizena je brzo, jednostavno i lagano, ali neprekidno poboljšanje radne učinkovitosti što donosi velik uspjeh i kvalitetu. Jedna od osnovnih koncepcija kaizena je restrukturiranje i organiziranje i najmanjeg dijela poslovnog sustava što je osnovni preduvjet za efikasnost. Kaizen u prijevodu znači 'duh stalnog napretka' i zapravo je donio izvanredne rezultate japanskom gospodarstvu. Zato su ga dijelom ili u cijelosti preuzele brojne američke i zapadnoeuropske tvrtke i prilagodile svojoj kulturi i okružju. Kaizen propagira kontinuirani, dugoročni pristup uz uvažavanje ljudskih potreba i kvaliteta, mada je dugogodišnja praksa pokazala da se ipak razlikuje od teorije.
U fokusu kaizen menadžmenta su ljudi, zaposlenici, jer je njihovo psihofizičko stanje temelj za napredak i uspjeh tvrtke. Kaizen je tako definitivno u suprotnosti sa zapadnjačkim pristupima prema kojima su uposlenici tek 'brojevi' koje treba što jače pritisnuti kako bi bili efikasni. No, moglo bi se reći da i kaizen zna 'pritisnuti'. Poslodavci tako u Japanu od službenika traže da dođu najmanje pola sata prije na posao i očiste svoje radno mjesto. Kaizen filozofija uposlenicima i menadžmentu preporučuje da se međusobno doživljavaju timski, a ne natjecateljski. U najslobodnijem prijevodu moglo bi se o kaizenu govoriti kao o praksi u kojoj svaki sudionik sustava na svakoj razini i u svakom poslu daje svoj djelatni i inovativni doprinos razvoju kvalitete, što u japanskom slučaju ipak ide uz mogli bi reći 'vojnu disciplinu'.
Burna povijest
Da bi se bolje razumjela Japanska poslovna strategija valja se vratiti u ne tako davnu prošlost. Početak japanskog industrijskog društva započinje Meiji reformom koja se dogodila početkom 19. stoljeća, no posljedice industrijalizacije vidjele su se tek sredinom istog stoljeća. Isto tako, došlo je tada i do razvoja urbanizacije što je išlo ruku pod ruku i s razvojem vanjske trgovine. Središte urbane kulture i gospodarstva tadašnjeg Japana je bio Kyoto, koji je i danas poznat kao veliko gospodarsko i trgovačko središte Japana.
Ova reforma omogućila je Japanu da se polako smjesti među svjetske sile. Nakon što je došlo do naglog širenja trgovačke klase, posebno je ojačala moć financijske industrije. Poslovni ljudi su počeli osjećati da stari sustav ograničava njihova znanja i mogućnosti za razvoj osobne karijere tako da su i sami bili spremni za nove političke reforme. 1871.godine iz Japana je krenula diplomatska misija na čelu koje je bio Tomomi Iwakura s ciljem proučavanja zapadnih zemalja. Od tadašnje Pruske preuzeta je vojna organizacija i taktika, od Britanije organizacija mornarice, trgovačke flote i željeznice, a od Francuske bankarski sustav. Sav industrijski razvoj i sva ulaganja u to je vrijeme provodila vlada.
Osamdesetih je godina 19. stoljeća došlo do financijske krize zbog potrebnih sve većih izdataka za industrijski razvoj i gradnju trgovačke i ratne mornarice. Zbog toga se vlada odlučuje za privatizaciju industrije. Tvornice su prodavane malom broju pouzdanih kompanija koje usko surađuju s vladom. Tako su stvoreni veliki industrijski sustavi tzv. 'zaibatsu'. Većina tada uspostavljenih zaibatsu kompanija radi i danas (primjer su Mitsubishi i Suzuki). Spoj tradicije i modernizacije predstavljalo je osnovni pokretač japanske ekspanzije. Prvi put je jedna neeuropska država ozbiljno izazvala velike kolonijalne sile te postigla goleme uspjehe.
No, čak i prije nego što je Japan postao prva ne-zapadna i nekršćanska zemlja koja je prošla industrijalizaciju, Japan je imao odlično razvijeno poljoprivredno gospodarstvo 's vrlo sofisticiranim urbanim stanovništvom', kaže Hugh Partick, direktor japanske poslovne škole. Poluurbana japanska elita pružala je jaku bazu potrošača. Ali, to samo objašnjava zašto su tvrtke osnovane tako rano, no ne i njihov opstanak. David Weinstein, profesor japanskog gospodarstva na Sveučilištu Columbija kaže kako je jedan od faktora pravo prvorođenog.
Budući da je najstariji sin nasljeđivao svo bogatstvo, cijele tvrtke nasljeđivao je samo jedan član obitelji. Iako je to pravo nestalo u 20. stoljeću, vlasnici još uvijek svoje tvrtke ostavljaju jednom nasljedniku - iako je opstanak tvrtke u mnogim slučajevima zavisio od usvajanja odraslih, što znači da bi vlasnik tvrtke zakonski usvojio osobu za koju je smatrao da će uspješno nastaviti poslovanje svoje tvrtke. Ova usvajanja ponekad su 'olakšana' brakom s kćeri vlasnika. 2011. godine više od 90 posto od 81 tisuće posvojenih pojedinaca u Japanu bili su odrasli. Tvrtke koje vode usvojeni nasljednici nadmašuju one na čijem su čelu 'krvni nasljednici', pokazuju istraživanja. Zanimljivo je da su obiteljske tvrtke, vođene bilo usvojenim ili krvnim nasljednicima, uspješnije od ne-obiteljskih poduzeća.
Većina najstarijih japanskih tvrtki su tako obiteljske. Weinstein ističe primjer Sumimoto i Mitsuija, tvrki starih više od jednog stoljeća, koje su se spojile i postale multinacionalna tvrtka SMBC, druga po veličini japanska banka. Možda najpoznatiji primjer je Nintendo, koji je počeo kao proizvođač igraćih karata u 1800-ima, a pretvorio se u legendarnu tvrtku za proizvodnju potrošačke elektronike, koja je i dalje u kontinuiranom vlasništvu obiteljskog koncerna. Hugh Whittaker sa Sveučilišta u Oxfordu rekao je kako takve tvrtke postavljaju osjetljivu ravnotežu između kontinuiteta i inovacije, ravnotežu koja traje stoljećima. 'Logika poslovanja u Japanu je prije logika predanosti nego izbora', kaže Whittaker ističući kako vlasnici japanskih tvrtki ne razbijaju glavu kvartalnim poslovnim izvješćima. 'Obiteljsko vlasništvo uvijek će imati puno više upornosti', zaključuje Weinstein.
Ekonomska velesila na zalazu?
Prema podacima Svjetske banke, Japan je danas treća ekonomija u svijetu, odmah iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Jedan je od tehnološki najrazvijenijih država svijeta, posebice u robotici i elektronici. S više od 130 milijardi dolara ulaganja u znanstvena istraživanja, Japan je visokorazvijena zemlja iako ne pripada krugu koje su najranije počele s industrijalizacijom. Japan najviše izvozi u SAD 22,8 posto, Europsku Uniju 14,5 posto, Kinu 14,3 posto, te Južnu Koreju 7,8 posto. Automobili, elektronički uređaji i strojevi su glavna izvozna roba. Najviše uvozi iz Kine 20,5 posto, SAD-a 12,0 posto, Europske unije 10,3 posto, te Saudijske Arabije 6,4 posto. Zbog nedostatka prirodnih bogatstava gotovo sve sirovine Japan uvozi.
Ono što danas stvara probleme u Japanu su starenje stanovništva, smanjenja investicija, smanjenja produktivnosti radnika, ali i odupiranje zapadnjačkoj kulturi koja sve više zauzima važnu ulogu u političkom i ekonomskom životu Japana. Također, u posljednjih je deset godina nesigurno tržište rada i smanjenje plaće za preko 12 posto mlade, uglavnom slobodne Japance natjeralo da nađu jedan ili čak dva dodatna posla kako bi 'spajali kraj s krajem'. Unatoč istraživanju koje Japan danas smješta na osmo mjesto u svijetu prema broju radnih sati i prekovremenom radu koji se najčešće ne bilježi i ne plaća, gotovo polovica zaposlenog stanovništva koje je sudjelovalo u istraživanju Japanskog instituta za politiku rada i obrazovanje iskazalo je interes za dodatni posao. Gotovo 90 posto njih reklo je da je glavni razlog za pronalazak dodatnog posla želja da zarade još novca koji mogu trošiti. 'Najveći je razlog tome trendu želja mladih ljudi da osiguraju kratkoročnu zaradu u doba teških gospodarskih uvjeta i malih prihoda', kaže Toshihiro Nagahama, glavni ekonomist Instituta za životna istraživanja DaiIchi u Tokiju. Međutim, radi se i o obliku upravljanja rizikom jer se ljudi boje da će ostati bez svog temeljnog radnog mjesta.
Gospodarstvo i dalje stagnira, a situaciju otežavaju starost stanovništva koje se sve više smanjuje, deflacija i jak jen koji otežava izvoz.
Prema podacima Državne porezne agencije, prosječne godišnje plaće Japanaca u ranim dvadesetima pale su s 2,83 milijuna jena zabilježena 1997. godine na današnjih 2,48 milijuna jena. Podaci koje je objavilo japansko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi pokazuju da gotovo 56 posto radnog stanovništva u dobi od 15 do 34 godine treba dodatni izvor prihoda kako bi moglo podmiriti troškove života. Više nema prekovremenog rada pa sve više ljudi traži dodatni posao. 'Japansko gospodarstvo ne stagnira, nego nazaduje' kažu brojni ekonomisti. 'Ljudi su sretni kad vjeruju da će budućnost biti bolja od sadašnjosti. No, ako smatraju da nema nade za budućnost, postaju nesretni. Taj osjećaj nesreće pokušavaju potisnuti dodatnim poslovima.' No, ljudi koji toliko vremena provode u radu nemaju vremena za opuštanje ili bilo kakva zadovoljstva, što rađa sve većim brojem otuđenog stanovništva, kaže Shinsuke Ogino, analitičar i autor knjiga o poslovnom svijetu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
