Kolumna gosta komentatora - dr. Mate Kapović, docent na Filozofskom fakultetu i politički aktivist.
Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija
U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog režima u kapitalizam i višestranačku "demokraciju", neke od najčešćih pučkih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su "mi smo ih birali" ili "narod ima vlast kakvu zaslužuje". Iako na razni pučke mudrosti postoji i onaj drugi poučak "svi su oni isti", u samo dvadeset godina je unutarnja logika liberalne "demokracije" poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to "volja naroda". Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada provodi očito nepopularne mjere (npr. rast cijenâ ili mjere štednje) ili kada sve redom odbijaju referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici se drži da je izabrana vlast ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet, stečen na izborima, raditi to što radi.
No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li to stvarno bili potpuno slobodni izbori? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî i makinacijâ, poput suludog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih, o kojima pišu čak i mainstream mediji ‒ pitanja koje ćemo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi.
Zašto se na "demokratskim izborima" biraju baš oni koji se biraju (dosad su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako su neke od njih očito neozbiljne, no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje imaju više reklama na TV-u, više džambo-plakata uz ceste, više predizbornih skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izbora također samo neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što je također zapravo neizravna reklama)?
Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih ‒ u doba predizborne kampanje i inače) je, nesumnjivo, jedan od najbitnijih faktora na izborima. Prisutnost u medijima (plaćena i neplaćena), osim što omogućuje političkim opcijama da izlože svoj program i da prenesu svoje poruke glasačima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima ili se posvuda reklamira ‒ zacijelo ima nešto u njoj i o njoj treba ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u suštini nije nimalo različita od promidžbe za bilo koji proizvod ‒ je li riječ o prašku za pranje rublja ili o stranci, zapravo je svejedno.
Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklamâ, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ići prema onome što pokreće svijet. A to je, u ovom političko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle ‒ zašto su pojedine političke opcije, stranke i političari više u medijima (u obliku intervjuâ, izjavâ u medijima, članaka o njima...) od drugih i zašto neke imaju, u doba izborâ, puno više reklama od drugih?
Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan ‒ to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove (od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do slučajeva poput špekulacija o albanskoj mafiji koja je financirala kampanju bivšeg predsjednika Mesića), od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100kn koje npr. svojoj stranci dâ neki njezin simpatizer, obični građanin, ne može biti ključno u ovoj cijeloj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su tu pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator trenutnog predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun (trenutno pod istragom) Robert Ježić (DIOKI, Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez para nema ni muzike ‒ tko za izbore nema novaca, nema praktički nikakve šanse na njima uspjeti.
Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo što određenoj političkoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze od onih koji drže ekonomsku moć u zemlji ‒ domaće kapitalističke elite, tj. onih koje često eufemistički i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili poslodavcima. Tu se odmah postavlja pitanje ‒ je li u redu da oni koji drže ekonomsku moć u svojim rukama na taj način, prilično izravno, utječu i na izbor naših političkih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne pruža li se tako mogućnost ekonomskoj oligarhiji da izravno odlučuje tko će vladati državom i ne pruža li im se tako mogućnost da se pobrinu da na čelu države budu oni koji će voditi politiku koji njima odgovara (u korist kapitala a na štetu radne većine)?
No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako je naša trenutna kapitalistička "elita" (poput Todorića, Tedeschija, Vidoševića, Mudrinića, Čačića, Štroka, Keruma itd.) došla do svoje trenutne imovine i položaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je nekoć bila Slavija. Treba se, kraće rečeno, sjetiti načina i uvjetâ na koje se odigrala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su naši novopečeni krupni kapitalisti došli do onoga što danas imaju.
Kao što svi znamo, u bivšoj državi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, trgovine, hoteli...) bila u društvenom vlasništvu. To znači da su pripadala svima nama ‒ svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na pravno vrlo mutan način, je društveno vlasništvo pretvoreno u državno vlasništvo da bi ta ista država onda počela s ubrzanom privatizacijom većine svoga vlasništva, tj. predajom tvornicâ, poduzećâ itd. privatnim vlasnicima. Tako ono što je nekoć bilo društveno ‒ tj. vlasništvo svih nas ‒ prelazi u ruke sićušne novonastajuće kapitalističke oligarhije. Ono što su nekoć posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u suštini, proces koji je Tuđman (apokrifno ili ne ‒ potpuno svejedno) nazvao "200 bogatih" obitelji (a teorijski obradila, zanimljivo, Vesna Pusić u svojim Vladaocima i upravljačima 1992), a što se drugačije zove "tranzicija" ili restauracija kapitalizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
