Kako prenosi izraelski list Jerusalem Post, tijekom jučerašnjeg dana o situaciji u Siriji, naročito južnoj Siriji, telefonski su razgovarali ruski predsjednik Vladimir Putin i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Prema izraelskom listu razgovor dolazi neposredno nakon što je sirijska vojska počela bombardirati položaje militanata na prostoru jugozapadne sirijske provincije Deraa. Za Izrael, koji i ne tako tajno daje potporu sirijskim anti-vladinim snagama na ovom prostoru, ovo je razlog za uzbunu. Nadalje, kao i ranije, kada napetosti rastu na jugu Sirije izraelski premijer Netanyahu odmah zove ruskog predsjednika očito nadajući se kako ovaj može utjecati na Damask.
Može li? Sirijski predsjednik Bashar al-Assad ne bi se složio. U jednom od svojih zadnjih intervjua istaknuo je kako Rusija "nikada nije diktirala" Siriji mada ne osporava ruski utjecaj u Siriji.
Izrael je vrlo uznemiren oko događaja u južnoj Siriji jer s njome graniče putem okupiranog dijela Golanske visoravni. Čemu tolika uznemirenost? Jasno, sukobi oko Golana zadnje su što bi Izrael htio u ovom trenutku. Idealan scenarij za Izrael je stvaranje trajne tampon-zone između njih i sirijske vojske koju bi držali islamistički militanti - ali njima lojalni.
Dakako, neki će reći kako je nemoguće da postoji takav odnos između židovske države i pobornika radikalnih interpretacija Islama, i možda bi bili i u pravu - prije 30-ak godina. Rat u Siriji "izbrusio" je neke nove okolnosti, a jedna od njih je sukob gdje se s jedne strane nalaze Iran i iranski saveznici, a s druge svi ostali (Izrael, sunitske arapske zemlje, Zapadne sile, pa čak i Kurdi).
Što se pak tiče okupiranog dijela Golanske visoravni, taj teritorij je prema svakoj i svačijoj interpretaciji upravo to - okupacija. Da, ta okupacija traje već više od 50 godina, ali upravo i taj prolazak pola stoljeća potvrđuje zabetonirani status quo koji Izrael ne podnosi.
Izrael ima brojne privilegije na Zapadu, to nije nikakva tajna, no definitivno ne dobiva uvijek sve što traži. Pitanje Golana upravo je jedna od takvih priča. Čak ni SAD, tradicionalno najčvršći izraelski saveznik, ne želi priznati Golan kao sastavni dio izraelskog teritorija.
Naravno, u eri Trumpa čak i takvi presedani su itekako mogući. Trumpova politika je iznimno nepredvidljiva i pred tom nepredvidljivošću sada strepe i američki neprijatelji i američki saveznici - svi osim jednog: Izraela.
Izrael je jedini pošteđen Trumpovih promjena raspoloženja (koliko li je samo do sada puta promijenio stav o NATO-u?), štoviše, Izrael može računati na njegov osmijeh kada god im zatreba. Izrael je uspio, i to čak s minimalno lobiranja, nagovoriti Trumpa da ambasadu iz Tel Aviva preseli u Jeruzalem.
Nijedna prethodna američka administracija od osnutka Izraela nije se usudila povući takav potez. Trump ga je pak povukao bez da je uopće previše razmišljao o tome. Iz njegovog kuta gledanja čak ispada da je bio u pravu - njegovi prethodnici strahovali su od velike arapske odmazde, "nesagledivih posljedica". Što se u konačnici dogodilo? Palestinci su prosvjedovali nekoliko tjedana, i to većinom oni iz Gaze (može se reći da im je primarnije pitanje kako se osloboditi izraelske blokade nego gdje će biti američka ambasada) - izraelske snage pobile su mnoge, uz gotovo nikakvu osudu Zapadnog svijeta, a arapske "sile"? Protokolarna retorika i nastavak izgradnje sve boljih odnosa s Izraelom kako bi se mogli zajedno fokusirati na zajedničkog neprijatelja - Iran.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
