Kad je YouTube puno bolji nego TV: Pregled omiljenih kanala koji kreiraju fantastičan sadržaj, odolijevaju trendovima i šire horizonte u svim područjima

Nedavni tekst od kolege Jurišića na temu influencera i općenito "digitalnih kreatora" me se poprilično dojmio i počeo sam malo razmišljati o osobama koje i sam pratim u digitalnom svijetu. I dok se slažem s tvrdnjom da se sadržaj kod mnogih počinje srozavati u borbi s algoritmima koji im kroje sudbinu, neki ipak odolijevaju tome te su i dalje toliko dobri da jako često ostanem vrlo iznenađen, pa i zahvalan, da takav fantastičan sadržaj uopće postoji, dostupan je "na klik", povrh toga i potpuno besplatan!

Zapravo jedino što može pokvariti dojam su dosadne reklame, ali i tome ima lijeka. Nije nikakva promocija, ali za "mir duše" dok gledate YouTube sadržaj, barem na računalu, toplo preporučam nešto poput uBlock Origina ili slično. Na Android telefonu kod mene je ovaj bloker uspješno spojen jedino na Firefox pregledniku dok za moj Samsung "pametni" TV izgleda da nema šanse tako da jedino tamo se povremeno zgrozim sa svime što se reklamira ovih dana (ili me algoritam krivo procjenjuje?).

Ali da se vratimo na temu. Puno kreatora na YouTubeu (nisam nešto aktivan drugdje) se održalo po pitanju kvalitete i to im je publika itekako nagradila. Kod nekih se pak vidi taj opisan zamor i čim su krenuli sa stvaranjem generičnog sadržaja brzo smo izgubili interes. Neki su se jednostavno promijenili do te mjere da su mi postali manje zanimljivi. Recimo "Renegade Cut" mi je bio jedan od omiljenih kanala za zanimljive osvrte na temu pomalo "drugačijih" filmova, ali kad je autor počeo preveliki naglasak stavljati na aktualnu političku situaciju/ideologiju u Americi primijetio sam da gotovo podsvjesno zaobilazim i idem drugdje. Ponekad je jednostavno najbolje ono što nema (nužno) veze s politikom i ostaviti apolitičnim za, opet, "mir duše".

Nekad, mislim da je prošlo već dosta godina, jako mi je bio zanimljiv kanal Sama Harrisa, njegove ideje bile su vrlo "friške", način na koji je pristupio razmišljanju o ateizmu i religiji općenito bio je puno drugačiji od "striktno evolucijskog" pristupa kakav je recimo popularizirao Richard Dawkins. Naročito me zaintrigirao temama gdje nastoji spojiti spiritualnost i ateizam jer tu se očito kriju zanimljivi odgovori na neka stanja današnjice, naročito kod sve većeg broja mladih ljudi koje bi se moglo opisati kao "ne vjerujem, ali vjerovao bih". No, Sam Harris je u međuvremenu postao nešto što nazivam "najinteligentnije zapakirana propaganda", a s nekim stavovima, da ne odem sad i sam u politiku, se nikako ne mogu složiti.

Volim pak kanale koji su konzistentni, koji se zapravo opiru nekim velikim inovacijama. Temeljna publika prepoznala je nešto i samo želi toga još, u izobilju, ali bez radikalnih promjena. Kao gledatelji svjesni smo koliki je to izazov, naročito u vrijeme koje agresivno promovira inovaciju kao jedini način opstanka na takvom tržištu, ali neki jednostavno si mogu priuštiti tematsku stagnaciju i bit će obožavani zbog toga.

Sad doslovno idem po "subscription" listi na svojoj YouTube stranici i već vidim da bi volio toliko toga podijeliti. Recimo vrlo zanimljivog Britanca po imenu "Techmoan" koji već dugi niz godina objavljuje fantastične snimke koje se tiču novih i starih kurioziteta iz svijeta audio opreme. Ako imate imalo interesa za takvo nešto, ovaj gospodin će vas jednostavno oduševiti. Gramofon na kojem se pjesme mogu birati kao na CD playeru? Bluetooth slušalice s VU-metrima? Zaboravljeni filmski formati kao što su VHD ili Laserdisc? Toliko je toga na njegovom kanalu, a o svakom više ili manje opskurnom proizvodu ima i cijelu priču. Nikad zapravo nije previše mijenjao format i vidi se da sav sadržaj koji objavljuje radi to iz ljubavi i strasti.

Techmoan i njegovi brojni interesi

Kad smo se već dotakli glazbe na vinilu, svakako moram spomenuti jedan od meni omiljenih kanala - "My Analog Journal". Priča je krajnje jednostavna, gostujući DJ-evi puštaju glazbu, na pravim pločama, s pravih gramofona, iz raznih dijelova svijeta. Seanse traju od 40-ak minuta do sat vremena, a sve je savršeno posloženo - glazba koja se pažljivo bira, pjesme koje se "stapaju" jedna u drugu bez pauza (zato su po dva gramofona i mikseta uvijek na stolu), do cijelog ambijenta koji je ukrašen raznim zanimljivim motivima i neizbježnim biljkama (jako je puno biljaka!). Što vas zanima? Jugoslavenski jazz? Najpopularnije ploče iz Sierra Leone? Japanski soul iz 70-ih? Izbor je zaista ogroman i može biti idealan za opuštanje nakon dugog radnog dana ili pak kao pozadinska glazba.

My Analog Journal

Sjeća li se netko kad sam pisao o speedrunu prije dvije godine? Puno kanala na YT se bavi time, ali jedan mi je posebno drag, zove se "OneShortEye". Bavi se isključivo grafičkim "point n click" avanturama iz (većinom) 90-ih godina, ali svaka njegova prezentacija je poput dokumentarnog filma. Odmah se vidi koliko je ljubavi uloženo u taj sadržaj i vjerujem da će takvi kreatori dugoročno imati najviše uspjeha jer ni nisu pogonjeni isključivo zaradom, zapravo to im je možda sekundarna "posljedica". Strastveno žele promovirati nešto što i kod njih samih predstavlja veliku strast. Njegova priča o speedrunu za Monkey Island 2 legendarna je kao i sama igra.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.