"Kunem se mojom čašću da ću u vrijeme mira i rata, na kopnu i moru i zraku, uvijek i svugdje, služiti svojoj naciji i Republici, s vjerom i ljubavlju, i da ću poštivati zakone, odredbe i pretpostavljene, održat ću čast vojske i slavu turskih boja više nego vlastito postojanje, a u potrebi, žrtvovat ću dobrovoljno svoj život za državu, Republiku i dužnost". Ovo su riječi zakletve turskog vojnika, koja se polaže pred mauzolejom osnivača Republike Turske Kemala Paše Atatürka, osnova turske vojne kulture. Vojna kultura se definira kao skupina vrijednosti, normi, filozofije i tradicije vojske, koje se stvaraju organizacijski među ljudima pod uniformom.
Među najvećim vrijednostima i najznačajnijom osobinom vojske jest samopožrtvovnost, disciplina, poslušnost legitimnoj vlasti, odanost naciji, jedinici i suputnicima u vojsci. Velik dio vojne kulture jest kako se vojnici ponašaju svaki dan. Vojna kultura stvara poštivanje, čast i prijateljstvo među pripadnicima oružanih snaga. Iako građanska i vojna kultura dijele mnoge vrijednosti u demokraciji, mora postojati i značajna razlika između njih. Primjerice, gdje civilna kultura naglašava slobodu i individualnost, vojna kultura ih umanjuje te cijeni vrijednosti kao što su disciplina i samožrtva, koji su podložni vojnoj učinkovitosti i uspjehu na bojištu. Vojska nije skupina individualaca, već naglašava hijerarhiju, tradiciju, rituale i običaje, specifične uniforme i insignije.
U visoko militariziranoj kulturi kao što je Turska, ovakva se odanost državi ponavljala kroz veći dio postojanja Republike Turske. Svakog 29. listopada Turci slave Dan Republike (Cumhuriyet Bajrami), na dan kada je 1923. Atatürk osnovao novu državu. Škole tada ne rade. Umjesto toga, učenici se okupljaju u javnosti i recitiraju turske poeme ili pjevaju pjesme u čast povijesti Republike. Gradovi organiziraju okupljanja, koncerte i govore tijekom cijelog dana. Učenici su obavezno recitirali svoju zakletvu, koja je ukinuta nakon dolaska Stranke pravde i razvoja (AKP) na vlast: "Ja sam Turčin, pošten i radišan. Moja načela su štititi mlađe, poštivati starije, voljeti domovinu i naciju više nego sebe. Moj ideal je rast i napredovati. Oh, veliki Atatürku! Na putu koji si popločao, kunem se hodati prema ciljevima koje si odredio. Moje postojanje biti će predano turskom postojanju. Kako je je sretan onaj koji kaže "Ja sam Turčin!"
Ovakav nacionalizam nije bio ništa posebno, jer je u Turskoj on dio dnevnog političkog diskurza. Država ima aktivnu ulogu u očuvanju tog nacionalizma, a sveprisutan Atatürk prelazi okvire državnog sponzorstva, te se nalazi u svakom dijelu turske svakodnevice. Kult liričnosti Atatürka je fascinantan, ali jenjava. Radikalan moderan zaokret koji je Atatürk napravio izbacio je iz vidokruga islamsku tradiciju, iako većina turskih građana sebe smatra religioznim. Atatürk je stvorio autoritarnu vojnu državu temeljenu na liberalnim europskim političkim idejama, djelomično vezanima uz njegovu predanost slobodnozidarskim načelima, s obzirom da je bio član lože u Solunu, koju su činili osmanski vojni časnici.
Kao simboličan napad na ovu poveznicu, prije NATO summita u Istanbulu 2004. izveden je teroristički napad bombom u Istanbulu, i to na masonsku ložu. Napad je izveo Islamski front velikih istočnih jahača, militantna organizacija nastala 1970. a koja još i danas postoji. Temelji se na ideologiji Büyük Dogu (Veliki Istok) koju je osmislio Necip Fazil Kisakürek, poznati turski književnik, pjesnik i islamistički ideolog. Skupina želi osnovati sunitsku islamsku federalnu državnu na Bliskom istoku i ponovno stvoriti Kalifat. Posebno su oprečni šijitskim, alevitskim, kršćanskim i židovskim interesima, te smatraju dozvoljenim korištenje nasilja protiv diplomata, poduzetnika i drugih vjerskih skupina.
Skupina je 2004. po prvi puta napala masonsku ložu u Turskoj. Iako se tvrdi da nema puno slobodnih zidara (nešto više od deset tisuća članova), ono ima dugu tradiciju u sekularnoj Turskoj, osobito među vojnim časnicima, poduzetnicima, akademicima i političarima. U očima javnosti, slobodno zidarstvo se često povezuje sa cionizmom i Izraelom, osobito stoga što je u vrijeme Osmanskog carstva masonsko članstvo mahom bilo židovsko. Zanimljivo je da je bivši predsjednik Süleyman Demirel morao napisati javno priopćenje da nije mason prije nego što je postao predsjedničkim kandidatom svoje stranke. I bivši predsjednik Necmettin Erbakan je imao javnu antimasonsku poziciju u svojoj političkoj teoriji zvanoj Milli Görüs (Nacionalna vizija).
Dolaskom Recepa Tayyipa Erdogana nastala je većina javno prisutnog kulta ličnosti i kemalističkog stava. AKP je, donekle opravdano, počela promišljati turski odnos prema kemalizmu i radikalnoj sekularnoj ideologiji. U kulturnom ratu stalno se promatrala vojska kao jamac sekularnog poretka i Atatürkove ideologije. Razlog tome nije samo sušta obrana države, već koncept civilno-vojnih odnosa koji su u zapadnim zemljama ukorijenjeni u sekularizam i odvojene su civilne i vojne sastavnice vlade. U islamu, međutim, čak i koncept odvojenosti ne postoji, jer ne postoji zaleđe sekularizma i razlike između vojnih i civilnih dužnosnika. Stoga postoje mnoge muslimanske zemlje koje su danas ili u prošlosti bile pod vlašću vojske ili je vojska dominirala. To se može reći za Alžir, Libiju, Egipat, Sudan, Tursku, Iran, Irak, Siriju, te brojne druge zemlje.
No, što je više državna elita koristila sekularizam kao politički projekt kojim se kontrolirala snaga vjerskih skupina u Turskoj, toliko je država postajala manje pluralističkom i demokratskom. Stoga je u suvremenom turskom društvu kritika sekularizma općenito bila o načinu kako država vlada društvom kroz regularije i upravljanje vjerskim zajednicama. Institucionalno odvajanje religijskih i političkih područja počelo se propitivati upravo kroz političke stranke. Isprva je vojska reagirala, rušeći vlade proislamističkih čelnika Menderesa i Erbakana, te nevoljko prateći događaje oko biranja AKP-a i uzastopnog rasta stranke koja posjeduje ideologiju Muslimanskog bratstva.
Jedina ideologija koja se čini popularnom i učinkovitom u islamskim zemljama jest islamska ideologija, ali je ona ujedno u Turskoj potaknula procese sakralizacija i deprivatizacije religije, te time izazvala vojsku na razmišljanje. U jednom trenutku je Turska imala dvostruku suverenu moć, onu političku i onu vojnu, pri čemu su obje bile podosta nezavisne. Međutim, kako islamistička ideologija jest promilitarna i ekskluzivna, vojska je shvatila da ima mogućnost djelovati unutar svojih uobičajenih uloga čak i pod islamističkom vlašću, kao što postoji islamska ideološka potpora vojnim vladama u nekim zemljama (najbliži primjer je Pakistan).
Krajnji semiotički pokazatelj te nove odanosti vojske stigao je prošle godine odlukama Visokog vojnog suda, prema kojemu su Turske vojne snage ublažile svoj striktan odnos prema nošenju vela, ulasku supruga, djece i roditelja u vojne baze s vjerskim obilježjima, što je omogućilo situacije da majke i supruge s velom gledaju svoje sinove i muževe kako polažu zakletvu pred Atatürkovim obilježjima - nešto na što bi se osnivač moderne Turske okrenuo u grobu. Do samo prije nekoliko godina vojnim snagama je bilo nezamislivo dopustiti nešto takvo. Zamjenik načelnika glavnog stožera general Aslan Guner je 2007. izašao iz protokola dočeka predsjednika Abdullaha Güla na zračnoj luci i time izbjegao pružiti ruku njegovoj ženi Hayrunnisi koja nosi veo. Kad je 2010. Emine Erdogan, žena tadašnjeg premijera, otišla u bolnicu vojne medicinske akademije u Ankari da posjeti pacijente, nije joj dopušten ulaz jer je nosila veo.
Može se reći da Turske oružane snage doista prolaze kroz promjene paralelne promjenama u društvu. Sasvim sigurno će blaži odnos prema nošenju vela, pa čak i brada, pridonijeti pozitivno vojno-civilnim odnosima. A nedavni pokušaj vojnog puča samo je dodatni dokaz da između Erdogana i vojnih čelnika postoji razumijevanje i potreba za normalizacijom državnih odnosa. Ipak, unutarnja dinamika, mišljenja, vrijednosti i namjere vojske će uvijek biti Erdoganu u glavi, jer bi turska vojska u slučaju odlične konstelacije sasvim sigurno krenula u rušenje islamističke vlade, pri čemu bi Erdoganova sudbina bila istovjetna onoj Mohameda Morsija u Egiptu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
