Otkrića Novog svijeta (Latinske Amerike, Afrike, Azije) od strane Europljana krajem 15. i početkom 16. stoljeća promijenila su svijet. Naravno, dogodile su se mnoge promjene nabolje jer su uspostavljene nove trgovinske rute i svijet se počeo povezivati, ali mnoge promjene bile su užasavajuće. Europski kolonijalizam putem svojeg eksploatacijsko-okupatorskog sustava doslovce je unazadio, osiromašio i uništio ogromne dijelove planeta Zemlje, a neki narodi i civilizacije su djelomično ili potpuno istrijebljeni.
To se nije smjelo i nije trebalo dogoditi. Europska carstva su mogla puno bolje profitirati kroz stvaranje koliko toliko ravnopravne suradnje i partnerstva koje je isključivalo teror, pljačku i ubijanje. Veliko je pitanje koliko su europski narodi profitirali kolonizacijom dalekih područja, nisu puno. Profitirala je elita. Narodi Azije, Afrike i Latinske Amerike lijepo su napredovali do Srednjeg vijeka, ali dolazak Europljana odveo je njihov razvoj u krivom smjeru. Kad se danas promatra zašto su neke nacije i dijelovi svijeta bogati ili siromašni odgovori se često nalaze u povijesti.
Molučki otoci iliti Začinsko otočje u suvremenoj Indoneziji sastoji se od tri skupine otoka. Početkom 17. stoljeća sjeverni Moluci bili su dom za neovisna kraljevstva Tidore, Ternate i Bacan. Srednji dio Molučkog otočja bio je dom otočnom kraljevstvu Ambon. Na jugu je bilo otočje Banda, mali arhipelag koji politički još nije bio ujedinjen. Premda se možda danas čini izolirano, Začinsko otočje tada je bilo od vitalne važnosti za svjetsku trgovinsku razmjenu kao jedini proizvođač rijetkih i vrijednih klinčića, muškata i oraščića. Klinčić i muškat rasli su samo na otočju Banda. Stanovnici ovih otoka proizvodili su i izvozili ove rijetke začine u zamjenu za hranu i proizvedena dobra s otoka Jave, iz skladišta Melake na Malajskom poluotoku, te iz Indije, Kine i Arabije.
Prvi kontakt lokalno stanovništvo s Europljanima imalo je u 16. stoljeću i to s portugalskim moreplovcima koji su došli kupiti začine. Prije toga je začine za Europu trebalo slati kroz Bliski istok preko trgovinskih ruta koje je nadziralo Osmansko carstvo. Europljani su tragali za prolaskom oko Afrike, ili preko Atlantika kako bi ostvarili izravan pristup Začinskim otocima. Rt Dobre nade otplovio je portugalski moreplovac Bartolomeo Dias 1488. dok je do Indije istim putem došao Vasco de Gama deset godine poslije. Po prvi puta Europljani su imali vlastitu neovisnu rutu prema otocima začina.
Portugalci su odmah pokušali nadzirati trgovinu začinima i zato su zauzeli Melaku 1511. Budući da je ona strateški smještena na zapadnoj strani Malezijskog poluotoka, trgovci iz svih dijelova Jugoistočne Azije tamo su dolazili da prodaju začine drugim trgovcima: Indijcima, Kinezima, Arapima koji su ih potom otpremali na zapad. Kazalo se "tko drži Melaku da drži Veneciju za vrat". Zauzećem Melake Portugalci su sustavno pokušavali postići monopol nad trgovinom začinima, ali su u tome ostali kratkih rukava. Protivnici s kojima su se suočavali bili su opasni. Između 14. i 16. stoljeća postignut je značajan ekonomski razvoj na jugoistoku Azije zahvaljujući trgovini začinima. Gradovi-države poput Aceha, Bantena, Melake, Makassara, Pegua i Bruneja ubrzano su se proširili pošto su izvozili začine s drugom robom kao što je drvo. Te države su imale apsolutističko uređenje kao one u Europi u tom periodu. Razvoj političkih institucija potaknut je sličnim procesima, uključujući tehnološku promjenu u metodama ratovanja i međunarodne trgovine. Državne institucije postale su centraliziranije, a kralj je uživao pravo totalne moći. Kraljevi su ovisili o trgovini. Apsolutističko uređenje rezultiralo je ekonomskim rastom, ali naravno nije se radilo o idealnim institucijama vlasti.
Dolazak Nizozemaca sve će promijeniti. Nizozemski moreplovci su shvatili da bi monopolizacija ponude dragocjenih začina iz Moluka bila puno profitabilnija od natjecanja protiv lokalnih i europskih trgovaca. 1600. Nizozemci su natjerali vladara Ambona da potpiše ekskluzivni ekonomski sporazum koji im je omogućio monopol na trgovinu klinčićima u Ambonu. Osnivanje Nizozemske istočnoindijske kompanije 1602. povoljno se odrazilo na Nizozemsku, a nepovoljno na Jugoistočnu Aziju što se tiče trgovine začina. Nakon Britanske istočnoindijske kompanije, Nizozemska je bila drugo po redu europsko dioničko društvo, a oba su predstavljala velike promjene u evoluciji suvremenih korporacija. Kasnije će igrati važnu ulogu u industrijskom razvoju Europe. Raspolagala je vojskom kako bi kolonizirala strane zemlje kad je to bilo potrebno. Vojno ojačani i nadmoćni domorodačkom stanovništvu, Nizozemci su krenuli eliminirati sve neovlaštene trgovce kako bi proveli svoj ugovor s vladarom Ambona. 1605. zauzeli su ključnu utvrdu koju su držali Portugalci te na silu uklonili sve druge trgovce. Zatim su izvršili ekspanziju na sjeverne Moluke, tjerajući vladare Tidorea, Ternatea i Bacana da pristanu na uvjet da se niti jedan klinčić ne smije uzgajati na njihovim područjima. Ugovor s Ternatima je davao pravo Nizozemcima da unište sva stabla klinčića koja bi tamo eventualno našli.
I prije dolaska Nizozemaca, stanovnici Ambana su dugovali danak svojem vladaru te su bili podložni prisilnom radu. Nizozemci su te mehanizme učvrstili kako bi izrabljivali ljude i izvlačili što veće količine klinčića. Kućanstva su bila prisiljena raditi za Nizozemce koji su također preuzeli nadzor na otočjem Banda nastojeći monopolizirati muškat i muškatni oraščić. Međutim, problem je predstavljao ustroj otoka koji se sastojao od ogromnog broja gradova-država koji nisu imali politički ustroj. Tim državama koje su većinom bile tek manji gradići upravljalo se seoskim sastancima. Nije bilo centralnog autoriteta s kojim bi Nizozemci mogli potpisati ugovor o monopolu niti je postojao ikakav vazalni sustav koji bi preuzeli.
U početku su se Nizozemci natjecali s portugalskim, britanskim, indijskim i drugim trgovcima, ali su ubrzo odlučili reći ne. Pošto nije bilo načina da uspostave monopol nad muškatom i muškatnim oraščićem, nizozemski upravitelj Jan Pieterszoon Coen je osmislio drukčiji plan. Osnovao je Bataviju na otoku Javi kao novu prijestolnicu Nizozemske istočnoindijske kompanije 1618. Tri godine kasnije otplovio je u Bandu s flotom te je pobio gotovo čitavo stanovništvo otoka, vjerojatno oko 15 tisuća ljudi. Svi su njihovi vođe pogubljeni s drugima, a samo ih je nekolicina ostavljena na životu kako bi se očuvala tehnologija za uzgoj začina. Nakon svršetka genocida, Coen je zatim krenuo kreirati gospodarski i politički ustroj potreban za stvaranje plantažerskog društva. Otoci su podijeljeni na 68 parcela koje su predane 68-orici Nizozemaca. Nove je vlasnike plantaža nekolicina preživjelih Bandaneza podučila kako uzgajati začine te su mogli kupiti robove od Britanske istočnoindijske kompanije kako bi napučili prazan otok i uzgajali i proizvodili začine te ih po fiksnoj cijeni prodavali natrag kompaniji.
Ekstrakcijske institucije koje su osnovali Nizozemci na Začinskom otočju imale su željene učinke premda su u Bandi koštali 15 tisuća nevinih žrtava, a nove institucije su osudile otočje na nerazvijenost. Do konca 17. stoljeća zahvaljujući nizozemskom izrabljivačkom sustavu, opskrba tih začina se smanjila za 60% a cijena muškatnog oraščića se udvostručila. Nizozemci su primijenili istu strategiju diljem čitavog područja što je povlačilo teške posljedice diljem Jugoistočne Azije. Trgovinska ekspanzija nekoliko država u regiji prije toga se posve zaustavila, a i krajevi koje Nizozemci nisu kolonizirali povukli su se u sebe i počeli stagnirati. Ekonomski i politički napredak Jugoistočne Azije zaustavljen je u svojim počecima zahvaljujući nizozemskim kolonizatorima.
Kako bi izbjegli prijetnje od strane Nizozemaca nekoliko je država odustalo od proizvodnje usjeva za izvoz te su prekinule trgovačku aktivnost. Autarkija se pokazala sigurnijom od suočavanja s Nizozemcima. Npr. 1620. država Banten na otoku Javi posjekla je sve stabljike papra, nadajući se da će to natjerati Nizozemce da ih ostave na miru. Kad je 1686. jedan nizozemski trgovac posjetio Maguindanao na južnim Filipima kazano mu je: "Muškatni oraščić i klinčići mogu se uzgajati ovdje, baš kao i u Malakuu. Ovdje ih sada nema zato što ih je stari Radža sve uništio prije svoje smrti. Uplašio se bio da bi ih Nizozemska kompanija na silu došla oteti." Došlo je do deurbanizacije i pada broja stanovnika. 1635. Burmanci su premjestili svoju prijestolnicu iz obalnog Pegua u Avu, daleko u unutrašnjosti duž rijeke Irrawaddy.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
