U Sjedinjenim Državama, robovlasništvo na jugu često se nazivalo "osobitom institucijom". Slično je bilo i u Brazilu i drugdje. Međutim kad se sve uzme u obzir, robovlasništvo nigdje nije bilo izolirani fenomen već je bilo nazočno gotovo svugdje. Prvi put se pojavilo u drevnom Rimu gdje su robovi dolazili s područja Crnog mora, Bliskog istoka i Sjeverne Europe. Ali negdje oko 1400. Europljani su prestali s međusobnim porobljavanjem. Porobljavanje se preselilo na jug. Ropstvo i trgovina robljem su povijesni procesi koji su obilježili Afriku i Atlantik.
Afrika nije prošla tranziciju od robovlasništva do kmetstva kao srednjovjekovna Europa. Prije ranog modernog razdoblja, došlo je do vrlo živahne trgovine u istočnoj Africi te je veliki broj robova prevezen preko Sahare na Arapski poluotok. Velike srednjovjekovne zapadnoafričke države Mali, Gana i Songhai uvelike su koristile roblje za potrebe države, vojske i poljoprivrede usvajajući organizacijske modele iz muslimanskih sjevernoafričkih država s kojima su trgovale.
Razvoj španjolskih kolonija s plantažama šećera na Karibima započet početkom 17. stoljeća bio je taj koji je rezultirao drastičnim pojačanjem međunarodne trgovine robljem te do nezabilježenog povećanja ropstva unutar same Afrike. U 16. st. vjerojatno je oko 300 000 robova protrgovano Atlantskim oceanom. Dolazili su najviše iz središnje Afrike, pri čemu su u toj trgovini najviše sudjelovali Kongo i Portugalci smješteni južnije u Luandi, današnjoj prijestolnici Angole. Tijekom ovog vremena, prosaharska trgovina robljem bila je još i veća, s vjerojatno oko 550 000 Afrikanaca koji su transferirani na sjever kao robovi. U 17. stoljeću se situacija preokrenula: oko 1 350 000 Afrikanaca prodano je u roblje kroz atlantsku trgovinu, pri čemu je većina sada slana u Amerike. Brojke uključene u saharsku trgovinu bile su relativno nepromijenjene. U 18. stoljeću zabilježen je dramatičan skok, pri čemu je oko 6 000 000 robova slano preko Atlantika, a možda i 700 000 preko Sahare. Ako bi se zbrojile brojke po razdobljima i dijelovima Afrike, više od 10 000 000 Afrikanaca poslano je u roblje. Zemlje najviše pogođene ropstvom bile su Gana, Angola, Benin i Togo.
Iznenadna pojava europskih trgovaca robljem u obalnim područjima zapadne i srednje Afrike imala je znatan učinak na transformaciju afričkih društava. Većina robova poslanih u Amerike bili su ratni zarobljenici koje su naknadno prebacili na obalu. Pojačanim ratnim aktivnostima kumovao je golemi izvoz oružja kojeg se razmjenjivalo za robove. Do 1730. oko 180 000 komada oružja uvoženo je svake godine samo duž zapadnoafričke obale, a između 1750. i početka 19. st. samo su Britanci prodali nevjerojatnih oko 350 000 komada oružja godišnje. Između 1750. i 1807., Britanci su podali nevjerojatnih 22 000 tona baruta, što je na koncu iznosilo oko 384 000 kg, zajedno s 91 000 kg olova godišnje. Dalje prema jugu Afrike trgovina je bila jednako živahna. Uz obalu Loanga, sjeverno od Kraljevine Kongo, Europljani su prodavali oko 50 000 komada oružja godišnje.
Svi ti ratovi su doveli do golemog gubitka života i ljudskih patnji, ali su i otvorili put institucionalnog razvoja Afrike koji je bio devastirajući i postavljen na pogrešnim osnovama. Prije modernog doba, afrička društva bila su manje centralizirana politički od onih u Europi i Aziji. Većina entiteta bili su mali s plemenskim poglavicama i ponekad kraljevima koji su nadzirali zemlju i druge čimbenike proizvodnje. Mnogi poput onih u Somaliji nisu imali nikakvu formalnu političku hijerarhiju.
Glavne rute trgovine robovima
Trgovina robljem pokrenula je dva negativna politička procesa. Prvi, mnogi su entiteti postali izrazito apsolutistički i ustrojeni samo s jednim ciljem: porobiti i prodati roblje. Drugi, ratovanje i porobljavanje u konačnici uništilo je tadašnje legitimne političke poretke u supsaharskoj Africi. Osim stjecanja robova ratovanjem, robove se također otimalo i hvatalo u manjim kampanjama. Zakon je također pomagao ropstvo. Bez obzira koji se zločin počinio, kazna je bila roblje. Engleski trgovac Francis Moore osvrnuo se na posljedice toga duž senegambijske obale zapadne Afrike 1730: "Otkad se počelo trgovati robovima, sve su kazne pretvorene u ropstvo; jer u takvim presudama je viđena korist, tako da su se itekako trudili pronaći prijestupnike, kako bi ostvarili korist od njihove prodaje u roblje. Ne samo da su ubojstvo, krađa i preljub bili kažnjavani prodajom u roblje, već se i bilo koji trivijalan prijestup kažnjavao jednako."
Institucije, čak i one vjerske, izopačene su željom da uhvate i prodaju robove. Jedan primjer bilo je poznato proročište Arochhukwa u istočnoj Nigeriji. Uvelike se vjerovalo da predstavlja istaknuto božanstvo koje su u regiji poštivale glavne lokalne etničke skupine, a one su Ijaw, Ibibio i Igbo. U proročište se išlo kako bi se razrješavali sporovi i kako bi se presuđivalo u nesuglasicama. Oštećene strane koje su putovale u Arochukwu kako bi se suočile s proročanstvom morale su se spustiti iz grada u klanac rijeke Cross, gdje je proročište bilo smješteno u visokoj špilji, čije je pročelje bilo urešeno nizom ljudskih lubanja. Svećenici proročišta, udruženi s trgovcima i prodavačima robova Ara, iznijeli bi svoju proročku odluku. Često je ovo uključivalo da ljude proguta proročište, što znači da bi ih jednom kad bi prošli kroz špilju, sproveli duž rijeke Cross i ukrcali na brodove na kojima su ih čekali Europljani. Ovaj proces u kojem su svi mogući zakoni i običaji iskvareni i srušeni kako bi se uhvatilo što više robova imao je poguban učinak na političku centralizaciju, iako je na nekim mjestima doveo do nastanka moćnih država, čiji je osnovni raison d'etre bila otmica ljudi i njihovo porobljavanje. Kraljevina Kongo bila je vjerojatno prva afrička država koja je iskusila preobražaj u robovlasničku državu, sve dok je nisu uništili građanskim ratom. Druge robovlasničke države javljale su se posebice u zapadnoj Africi te su uključivale Oyo u Nigeriji, Dahomey u Beninu, te naknadno Asante u Gani.
Ekspanzija države Oyo sredinom 17. st. izravno je vezana uz povećanje izvoza robova na obali. Moć države proizašla je iz vojne revolucije koja je uključivala uvoz konja sa sjevera i osnivanje moćne konjice koja je mogla desetkovati neprijatelje. Kako se Oyo širio na jug prema obali, slomio je sve entitete između sebe i oceana te prodao mnoge njihove stanovnike u roblje. U razdoblju između 1690. i 1740. Oyo je uspostavio monopol u unutrašnjosti onoga što će postati poznato kao Obala robova. Procjenjuje se da je 80 do 90% robova prodanih na obali proizašlo iz ovih osvajanja. Slična poveznica između osvajanja i opskrbe robljem zbila se dalje na zapadu u 18. st. na Zlatnoj obali, području današnje Gane. Među 375 000 robova izvezenih sa Zlatne obale između 1700. i 1750. prevladavali su zarobljenici u ratovima.
Najočitiji učinak ove masovne ekstrakcije ljudi bila je demografija. Teško je pouzdano znati koliki je broj stanovnika obitavao u Africi prije modernog razdoblja, no stručnjaci su pravili pouzdane procjene učinka trgovine robljem na stanovništvo. Povjesničar Patrick Manning procjenjuje da je stanovništvo tih razdoblja zapadne i zapadno-srednje Afrike, inače izvor robova, brojalo 22 do 25 milijuna ljudi početkom 18. st. Na temelju konzervativne procjene da bi tijekom 18. i ranog 19. st. ova područja iskusila porast stanovništva od oko 0.5% godišnje da kojim slučajem do trgovine robovima nije došlo, Manning je procijenio da bi populacija tog područja brojala barem 46 do 53 milijuna ljudi. U stvarnosti iznosilo je tek oko polovice te brojke. Do ove goleme razlike nije došlo samo zbog toga što je oko 8 milijuna ljudi izvezeno u roblje iz ovog područja između 1700. i 1850. već zbog milijuna koji su vjerojatno ubijeni stalnim unutarnjim ratovima koji su se vodili zbog trgovine robljem. Robovlasništvo i trgovina robljem u Africi dodatno su poremetili obiteljske i bračne strukture i umanjili su natalitet.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
