Južna Afrika zemlja je velikih ljepota i kvaliteta, ali divovskih kontrasta koje su rijetko gdje vidljivi. To je najvidljivije prilikom prelaska granice između pokrajine KwaZulu-Natal, ranije Natal i Istočnog kapa, nekadašnjeg Transkeija. Granica ide rijekom Great Kei. Na istoku rijeke u Natalu, duž obale, imućna su imanja uz more na širokom pojasu pješčanih plaža. Unutrašnjost je prekrivena bujnim zelenim plantažama šećerne trske. Ceste su predivne i osjeća se blagostanje. Preko rijeke, u bivšem Transkeiju, nalazi se nešto što kao da pripada drugom vremenu. Područje je uvelike devastirano. Krajolik nije zelen već smeđ. Umjesto modernih kuća, ljudi žive u sklepanim potleušicama i kuhaju na otvorenoj vatri. Život se odvija primitivno. Zašto? Ne zbog prirodnih procesa već zbog "dvojne ekonomije" koju su stvorili europski kolonizatori.
Južna Afrika za razliku od većine Crnog kontinenta izbjegla je najštetnije učinke trgovine robljem i ratova koje je ista prouzročila. Prvi važniji dodir Južnoafrikanaca s Europljanima dogodio se onda kada je Nizozemska istočnoindijska kompanija osnovala bazu u Zaljevu Table, danas luci Cape Town 1652. U ovo vrijeme, zapadni dio Južne Afrike bio je rijetko naseljen, a ponajviše su ga nastanjivali lovci-sakupljači zvani narod Khoikhoi. Dalje na istoku, u nečemu što se sada zove Ciskei i Transkei, obitavala su gusto naseljena afrička društva specijalizirana za poljoprivredu. Isprva nisu bili u intenzivnom dodiru s novom nizozemskom kolonijom, niti su se upuštali u robovlasništvo. Južnoafrička država bila je dosta udaljena od tržnica robljem, a stanovnici Ciskeija i Transkeija, znani kao i Xhosa, bili su dovoljno udaljeni otoci da ne privuku ničiju pozornost. Kao posljedica, ova društva nisu osjetila mnoge štetne tijekove koji su udarili na zapadnu i središnju Afriku.
Izolacija ovih područja promijenila se s 19. stoljećem. Europljanima je to područje bilo vrlo privlačno glede klime i zdravstvenog okružja. Za razliku od zapadne Afrike, primjerice, Južna Afrika imala je umjerenu klimu te je bila slobodna od tropskih bolesti kao što su malarija i žuta groznica koje su većinu Afrike pretvorile u "groblje bijelaca" i spriječile Europljane da se skrase na tom području ili čak podignu trajne ispostave. Južna je Afrika imala bolje izglede za europsko naseljavanje. Europska ekspanzija u unutrašnjost započela je ubrzo nakon što su Britanci preuzeli Cape Town od Nizozemaca tijekom Napoleonskih ratova. Ovo je dovelo do izbijanja dugog niza Xhosa ratova kako se granica naselja proširila dublje u unutrašnjost. Prodor u južnoafričku unutrašnjost pooštrio se 1835. kada su preostali Europljani nizozemskog podrijetla, koji će kasnije biti znani kao Afrikaneri ili Buri, započeli svoju poznatu masovnu seobu poznatu kao Veliki put daleko od obale i područja Cape Towna, gdje su Britanci ostvarivali nadzor. Afrikaneri su kasnije osnovali dvije nezavisne države u unutrašnjosti Afrike, Slobodnu državu Oranje i Transvaal.
Sljedeći stupanj u razvoju južne Afrike došao je uz otkriće golemih pričuva dijamanata u Kimberlyju 1867. i bogatih zlatnih rudnika u Johannesburgu 1886. Ovo golemo mineralno bogatstvo u unutrašnjosti odmah je nagnalo Britance da prošire svoj nadzor nad čitavom Južnom Afrikom. Otpor Slobodne države Oranje i Transvaala doveo je do poznatih Burskih ratova 1880.-1881. godine te 1899.-1902. Nakon inicijalnog neočekivanog poraza, Britanci su uspjeli spojiti afrikanerske zemlje s pokrajinom Cape i Natalom, kako bi osnovali Južnoafričku Uniju 1910. Osim borbe između Afrikanera i Britanaca, razvoj rudarskog gospodarstva i širenje europskih naselja povuklo je za sobom dodatne učinke po razvoj područja. Najvažnije, stvorena je potražnja za hranom i drugim poljoprivrednim proizvodima, kao i nove ekonomske prilike za domorodačko afričko stanovništvo i u poljoprivredi i u trgovini.
Xhose su u Ciskeiju i Transkeiju reagirali vrlo brzo na ove ekonomske prilike, kao što je Colin Bundy zabilježio u svojim zapisima. Već 1832. čak i prije procvata rudarenja, misionar iz Moravske u Transkeiju uvidio je novi ekonomski dinamizam na ovim područjima i primijetio je potražnju Afrikanaca za novim potrošačkim dobrima koje im je širenje Europljana počelo otkrivati. Napisao je: "Kako bi došli u posjed ovih predmeta, nastoje... zaraditi novac radeći svojim rukama te kupuju odjeću, štihače, plugove, kola i druge korisne artikle."
Opis povjerenika za civilna pitanja Johna Hemminga o njegovom posjedu Fingolandu u Ciskeiju 1876. jednako otkriva. Napisao je kako je bio: "Iznenađen golemim napretkom koji su Fengui postigli u nekoliko godina... Kamo god bih išao, nailazio bih na čvrste kolibe i nastambe od cigala i kamena. U mnogim slučajevima, podignute su čvrste kuće od cigala... a zasađeni su i voćnjaci; kada god bi voda postala dostupna, njen bi se tok preusmjerio i zemlja bi se obrađivala dokle bi god taj tok mogao navodnjavati; padine brda, pa čak i vrhovi planina obrađivani su tamo gdje bi se god plug mogao dovesti. Prostranost preoranih površina me je iznenadila; već godinama nisam vidio tako veliko obrađeno područje."
Postojbine odnosno rezervati za crnačko stanovništvu u Južnoj Africi
Kao i u drugim dijelovima supsaharske Afrike, upotreba pluga bila je novina u poljoprivredi no kada im se ukazala prilika afrički su poljodjelci prilično brzo usvojili novu tehnologiju. Također su bili spremni ulagati u kola i navodnjavanje. S razvojem gospodarstva, rigidne plemenske institucije počele su popuštati. Postoje obimni nalazi o tome kako je došlo do promjena u pravim vlasništva nad zemljom. 1879. magistrat u Umzimkulu, Istočni Grikvaland u Transkeiju, primijetio je "sve izraženiji poriv domorodaca da postanu vlasnici nad zemljom - kupili su 38 000 jutara." Tri godine poslije zabilježio je da je oko 8 tisuća afričkih poljodjelaca u njegovu distriktu kupilo i počelo obrađivati 90 000 jutara zemlje. Afrika svakako nije dospjela na rub industrijske revolucije no promjene su bile bliske. Privatno vlasništvo nad zemljom oslabilo je poglavice i omogućilo običnom puku da kupuje zemlju i stječe vlastiti imetak, što je bilo nezamislivo tek desetljeće prije toga. Ovo također oslikava koliko brzo slabljenje ekstrakcijskih institucija i apsolutistički sustavi nadzora mogu dovesti do novopronađenog ekonomskog dinamizma.
Posebni dokaz koji ide u prilog ekonomskom dinamizmu i napretku afričkih poljodjelaca u ovom razdoblju nalazi se u pismu koje je 1869. poslao metodistički misionar, W. J. Davis. Pišući u Englesku, zabilježio je sa zadovoljstvom da je prikupio 46 funti u gotovini za "Fond socijalne pomoći radnicima pamučne industrije Lancashirea." U ovom razdoblju, dobrostojeći afrički poljodjelci donirali su novac kako bi pomogli siromašnim engleskim tekstilnim radnicima! Takav novi ekonomski dinamizam nije bio po volji tradicionalnim poglavicama koji su u ovom vidjeli nagovještaj osipanja svoga bogatstva i moći. 1879. Matthew Blyth, glavni magistrat Transkeija, shvatio je kako postoji protivljenje geodetskom snimanju zemljišta kako bi se potom ono podijelilo na privatne posjede. Zabilježio je kako su se "neki poglavice... protivili, no većina je ljudi bila zadovoljna... poglavice shvaćaju da će dodjela vlasništva nad zemljom pojedincima dokinuti njihov utjecaj među glavešinama."
Uvođenje uključivih institucija i erozija vlasti poglavica i njihovih ograničenja, bio je dostatan da pokrene živahni afrički ekonomski procvat. Nažalost, taj će procvat biti kratkog vijeka. Između 1890. i 1913. naglo će biti okončan i preokrenuti se. Tijekom tog razdoblja, dvije snage su nastojale uništiti seosko blagostanje i dinamizam koje su Afrikanci stvorili u prethodnih 50 godina. Prvi je bio antagonizam europskih poljodjelaca koji su se natjecali s Afrikancima. Uspješni afrički poljodjelci svojom su proizvodnjom snizili cijene usjeva koje su i Europljani proizvodili. Odgovor Europljana bio je izbaciti Afrikance iz igre. Druga snaga bila je još zlokobnija. Europljani su željeli jeftinu radnu snagu za angažman u rastućoj rudarskoj ekonomiji, a opskrbu jeftinom radnom snagom mogli su osigurati samo siromašenjem Afrikanaca. U tome su bili metodični tijekom sljedećih desetljeća.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
