20 godina nakon što je Kristofor Kolumbo prešao Atlantik i otkrio američke otoke, Španjolci su malo toga otkrili osim Hispaniole i Kube. Ono što je ležalo dalje od tih otoka bilo je pitanje pretpostavki: istraživačka putovanja su postupno pratila karipsku obalu Južne Amerike, ali razmjeri Tierra Firme odnosno američkog kopna tek su trebali biti otkriveni. Kako se zbog loših uvjeta domorodačka populacija smanjivala na otkrivenim otocima, Španjolci su vršili napade na obale Srednje i Južne Amerike kako bi ugrabili robove i s vremenom su se usmjerili prema ambicioznijim ekspedicijama osvajanja kako bi nadomjestili mršave rezultate na Karibima.
1513. iz Španjolske je krenula ekspedicija pod vodstvom Pedrirasa Davile s kraljevskom dozvolom da se osvoji močvarno područje Srednje Amerike. Na dolasku Davila je zatekao drugog Španjolca Vasca Nuneza de Balbou koji je već ranije napravio naselje Darien u negostoljubivoj tropskoj regiji. Davila i Nunez se nisu slagali pa je Davila dao Nuneza pogubiti te je tada išao pretraživati močvare u potrazi za zlatom i robovima, ali nije uspio ubrati vrijedan plijen. 1519. osnovao je grad Panamu i otamo je nastavio daljnje ekspedicije u potrazi za navodnim zlatnim kraljevstvom Biruom kojeg su Španjolci htjeli osvojiti kako bi opravdali svoja putovanja u Indije.
Tih godina mnogi su Španjolci sanjali o osvajanju i pljački. Između 1517. i 1518. osvajač Kube, Diego Velazquez, poslao je dvije ekspedicije da izvide obale kopna Amerike oko područja koje je danas poznato kao poluotok Yucatan i Meksički zaljev. Tada su pronađeni dokazi o bogatoj civilizaciji u unutrašnjosti pa je stoga Velazquez opremio ekspediciju sa svrhom uspostave baze za daljnje korake. Sukladno uobičajenoj proceduri, Velazquez je zatražio od španjolskog dvora odobrenje ali prije nego što je stigao kraljevski pristanak zapovjednik koji je trebao voditi ekspediciju, Hernan Cortes, 33-godišnji španjolski plemić koji se istaknuo kao vojnik i administrator na Hispanioli i Kubi, isplovio je iz luke Santiago.
Ekspedicija koju je predvodio bila je mala: brodovi su prevozili nekih 600 ljudi, 16 konja, 14 topova i 13 mušketa, i s tim resursima bio je spreman suočiti se sa svime što je ležalo iza planina koje su se nalazile iza obale. Tijekom puta Cortes je pokupio dvoje prevoditelja koji su pričali španjolski i lokalne jezike koji će mu biti vrijedni tumači, i to će mu pružiti izvrsnu poziciju da shvati prirodu neprijatelja i osmisli efikasnu strategiju. Pokazalo se da je Cortesovo strateško razmišljanje bilo ključno za uspjeh jer je vrlo brzo Cortes bio pod prismotrom agenata Aztečkog cara Montezume nakon što su ga njegovi podanici obavijestili o dolasku ljudi s bijelim licima preko mora.
Na veliki petak u travnju 1519. Cortes je osnovao Veracruz, "Grad pravog križa", mjesto na obali Meksičkog zaljeva koja je spadalo pod jurisdikciju Montezume. Čineći to, Cortes se nadao da će steći neku vrstu legitimiteta za svoj pothvat budući da je isplovio iz Kube bez kraljevske dozvole. Nekoliko dana kasnije počeli su stizati Montezumini emisari noseći ritualne poklone i savjetujući Španjolce da se vrate odakle su stigli. Cortes, međutim, to naravno učiniti neće. Umjesto toga poslao je svo zlato koje je do tada prikupio natrag u Španjolsku u nadi da će udobrovoljiti cara Charles V. i preemptivno odbiti bilo koju odluku koja bi ga diskvalificirala od uživanja plodova njegovog osvajačkog pothvata koji je bio u tijeku. Tada je potopio sve svoje brodove. Sada nije bilo povratka nazad: ispred je ležala prijestolnica Azteka, Tenochtitlan, i nije preostalo ništa drugo nego jurišati na grad i zauzeti ga.
Kako su Španjolci marširali prema sjedištu moći Azteka, Cortes je saznao o političkim podjelama u Montezuminom carstvu, i razmjere do kojih su Azteci bili omraženi od strane podčinjenih naroda i drugih kraljevstava. Odlučio je iskoristiti ove lokalne podjele i sakriti od Azteka svoje prave namjere. U Cempoali uspio je dobiti potporu Totonaca, i posljedično nakon žestoke bitke i Tlaxacana, povijesnih neprijatelja Azteka, da mu se pridruže u kampanji svrgavanja Montezume. Kada su stigli u kraljevstvo Cholulana, Španjolci su pokazali prijateljstvo prema inače lojalnim partnerima Azteka, ali je Cortes otkrio zavjeru za njegovo ubojstvo i odlučio je napraviti masakr nad plemstvom i klerom kao primjer. Prema domorodačkim izvorima, takvi postupci su unijeli zbunjenost i nered među Azteke što je konkvistadorima dalo psihološku prednost.
Montezuma se u početku odlučio na sličnu strategiju zbunjivanja Španjolaca koja se sastojala od kombiniranja ritualne diplomacije i neodređenih prijetnji i prikrivenih napada. Međutim, ostaje nejasno zašto je on dozvolio Španjolcima da napreduju toliko duboko u srce njegovog carstva. Pojavile su se spekulacije o slabosti Montezuminog karaktera i navodnog vjerovanja da je Cortes bog Quetzalcoatl koji je došao povratiti svoje carstvo, ali ove pretpostavke se trebaju uzimati sa zadrškom: Montezuma nije bio nasljedni vladar, bio je izabran od strane agresivnog, imperijalističkog naroda i stoga je morao biti vođa s izvanrednim odlikama liderstva, tj. nije vjerojatno da bi predao svoje carstvo u vjeri da je loše opremljeni stranac bog u posjeti. Puno je vjerojatnije da je Montezuma krivo pročitao Cortesa, između ostalog zato što su politika i rat bili drukčiji u Srednjoj Americi nego u renesansnoj Europi. Dok su se Europljani borili da ubiju, zauzmu i opljačkaju, Indijanci su smatrali bitku ritualnom dominacijom i podvrgnutošću u kojoj se nastojalo uzeti žive zarobljenike i ceremonijalno ih žrtvovati svojim bogovima.
Sasvim je jasno da je Montezuma podcijenio dubinu Cortesove lukavštine i odlučnosti. Nakon dva dana marša iz Colule Španjolci su stigli dovoljno blizu Aztečke prijestolnice da ju mogu vidjeti i nastavili su napredovati prema njoj unatoč upozorenjima prijatelja i neprijatelja da je Montezuma postavio zamku i da ih planira uništiti. Kako su prilazili, Španjolci su bili začuđeni ljepotom krajolika i građevina a kad su vidjeli gradove i sela izgrađene na vodi i most u visini uzvisine bili su očarani. Kad su dosegli glavni most koji je vodio u jezerom ograničeni grad, gospodar Texcoca ih je došao pozdraviti i pozvati u audijenciju s Montezumom. Iako je shvatio da je možda riječ o klopki, Cortes je odveo svoje ljude u Tenochtitlan, najgušće naseljeni metropolis Novoga svijeta.
Sa svojih oko 400 vojnika bio je dobro dočekan od Montezume. Oko jednog tjedna Španjolci su živjeli u stalnom strahu da ne budu ubijeni usprkos prevelikoj uljudnosti koje je prema njima pokazivao car i njegovi podanici. No dok su njegovi zapovjednici postali sve uzrujaniji zbog pravih namjera Montezume, Cortes je odlučio zarobiti cara i držati ga taocem u španjolskom stožeru, a kao izgovor je navedeno da je Montezuma naredio napad na španjolskim garnizon u Veracruzu u kojem je ubijen španjolski zapovjednik. Zapravo je Cortes pokušao napraviti coupe d'etat, ali s tako malom silom to je bilo nemoguće. Sa zarobljenim Montezumom konkvistadori su mogli manipulirati njegovim autoritetom. Sudbina Meksika ovisila je o ishodu bitke dvojice muškaraca. Španjolci su tražili od Montezume da im njegov narod prvo šalje hranu i dnevne potrepštine a kasnije blago odnosno zlato. To je i funkcioniralo.
No upravo u kritičnim trenucima španjolskog prevrata stigla je vijest da se Panfilo de Narvaez iskrcao u Veracruzu s velikom silom Španjolaca s Kube s naredbama guvernera Velazqueza da kazni Cortesa za njegovu početnu neposlušnost. Cortes je odlučio da se jedino on može nositi s ovom prijetnjom za cijeli njegov pothvat i otišao je s većim dijelom svoje vojne sile kako bi se suočio s Narvaezom, ostavljajući jednog od svojih zapovjednika, Pedra de Alvadara da čuva Montezumu. Alvadaro je bio suočen s teškom i promjenjivom situacijom: s obzirom da car nije dolazio na vlast naslijeđem, što je duže bio u zatočeništvu to je bila veća opasnost da bude diskreditiran. Kako bi njihov puč bio uspješan, Španjolci su morali učiniti još neke radnje kako bi sačuvali svoju poziciju. Cortes je morao otići u nezgodnom trenutku pa su preostali Španjolci strahovali od glasina da će ih napasti Montezumini agresivni nećaci. Alvadaro je zato pokrenuo preemptivni napad na indijanski kler i plemstvo tijekom vjerske manifestacije a rezultirajući masakr je razljutio Azteke koji su pokrenuli opsadu španjolskog sjedišta.
U međuvremenu je Cortes uspio uvjeriti većinu vojske Narvaeza da podrži njegovo osvajanje Aztečkog Carstva radije nego da vode međusobni rat. Ali kad se vratio u Tenochtitlan našao je svoje sunarodnjake u škripcu i Azteke u ratobornom stavu. Izgubio je strpljenje s Montezumom kojeg je sumnjičio da je tajno kontaktirao Narvaeza s ponudom da mu pomogne protiv Cortesa kako bi mu omogućio oslobađanje. U svakom slučaju Montezumin autoritet je potpuno ispario te je bio zamijenjen Cuitlahuacom, jednim od svoje braće. Preminuo je brzo nakon Cortesovog povratka, od rana koje je zadobio kad je bio pogođen kamenjem od vlastitog naroda kada ih je išao zamoliti da se smire dok su opsjednuli španjolske odaje.
Mentezumina smrt je ostavila Cortesovu strategiju u ruševinama jer su im životne namirnice brzo nestajale te je bilo mnogo mrtvih i ranjenih Španjolaca. Stoga su se 30. lipnja 1520. odlučili povući iz Tenochtitlana, trpeći velike žrtve i izgubivši velike količine zlata i dragulja koje su prikupili. "Noche triste" iliti "noć tuge" označava najnižu točku španjolskog osvajanja Meksika. Španjolci su se povukli u grad Tlaxcala kako bi se oporavili. Nakon što je iscrpio psihološku igru, jedino što je Cortesu preostalo bio je potpuni napad na Tenochtitlan. Šest mjeseci je planirao strategiju u Tlaxcali, okupio je pojačanja s Kariba, regrutirao tisuće Indijanaca i dao izgraditi posebne brodove koji se su nosili kroz planine kako bi se mogli koristiti na jezeru Texcoco. Također su Španjolci imali tajnog saveznika, virus velikih boginja, kojeg je jedan od španjolski vojnik prenio s Kube na kopno i sada se širio među Indijancima koji na njega nisu bili otporni. Novi aztečki car, Cuitlahuac, bio je rana žrtva i bio je zamijenjen Cuahtemocom, vladarom nije više nije imao iluzija o španjolskim namjerama u Meksiku i koji je bio spreman braniti svoje carstvo do zadnjega.
U prosincu 1520. Cortes je umarširao u Meksičku dolinu i proveo sljedeća tri mjeseca pripremajući se na rat. Konačno je u travnju započela španjolska ofenziva: Cortes je pokrenuo opsadu Tenochtitlana koristeći svojih 13 brodova jedrenjaka da patroliraju jezerom i da zaustavi grad opskrbom hrane. Ubrzo su se prvi napadi pokazali katastrofalnim i skupim u životima iako su Španjolci skoro uspjeli zauzeti središnji hram. Postalo je jasno da je borba u uskim ulicama je poništila premoć koji su Španjolci imali u konjima i vatrenom oružju. Cortes je shvatio da ako želi zauzeti aztečku prijestolnicu da je mora zbrisati s lica Zemlje. To se i dogodilo. Četiri mjeseca je trebalo Španjolcima i njihovim indijanskim saveznicima kako bi zgradu po zgradu porušili grad koji je Cortes opisao najljepšim na svijetu. 13. kolovoza kada je jedva četvrtina Tenochtitlana ostala na mjestu, car Cuahtemoc koji je vodio junački otpor bio je zarobljen i prisiljen na predaju. Cortes ga je mučio kako bi saznao ostatke blaga kojeg su Španjolci izgubili tijekom noći tuge.
Osvajanjem Tenochtitlana Španjolci su ostvarili cilj koji je pred njih postavio njihov vođa Hernan Cortes. Aztečko je Carstvo, nakon pada svoje prijestolnice, bilo na koljenima. Stanje u Tenochitlanu tog dana najbolje opisuju riječi očevica, Bernala Diaza del Castilla: "Čitao sam povijest uništenja Jeruzalema, Hodali smo usred...ali sam uvjeren da u Jeruzalemu nije bilo toliko mrtvih kao u Tenochtitlanu leševa od kojih se dizao neizdrživi smrad, tako jak da je i Cortesa uhvatila mučnina, pa ga je četiri dana boljela glava." Povjesničari opisuju stanje u aztečkoj prijestolnici 13. kolovoza navodeći kako je počinjen pravi genocid nad poraženim aztečkim stanovništvom, a kojega su u prvom redu počinili španjolski domorodački saveznici zaluđeni mržnjom prema Aztecima koji su ih godinama ugnjetavali. Tako se broj poginulih Azteka tijekom španjolskog osvajanja njihovog carstva procjenjuje i na 100 000, dok su Španjolci u svim sukobima Aztecima imali nešto više od 1000 žrtava.
Središnji je Meksiko 1519., dakle u vrijeme dolaska španjolskih osvajača, imao oko 25 milijuna ljudi, da bi taj broj krajem 16. stoljeća pao na svega 2 milijuna. Neki povjesničari osporavaju te brojke, ali je neosporno da je najvažnija posljedica španjolskog osvajanja Meksika drastičan pad broja domorodačkog stanovništva koje se, sasvim sigurno, višestruko smanjio ponajprije uslijed ratnih stradanja i europskih bolesti. De Las Casas je zaključio kako su "pustošenja i okrutnosti, ubojstva i razaranja, progonstvo, pljačke, nasilja i grozote" počinjene na teritoriju buduće Nove Španjolske, dakle današnjeg Meksika, daleko veće nego igdje drugdje u Novom svijetu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
