20 godina nakon što je Kristofor Kolumbo prešao Atlantik i otkrio američke otoke, Španjolci su malo toga otkrili osim Hispaniole i Kube. Ono što je ležalo dalje od tih otoka bilo je pitanje pretpostavki: istraživačka putovanja su postupno pratila karipsku obalu Južne Amerike, ali razmjeri Tierra Firme odnosno američkog kopna tek su trebali biti otkriveni. Kako se zbog loših uvjeta domorodačka populacija smanjivala na otkrivenim otocima, Španjolci su vršili napade na obale Srednje i Južne Amerike kako bi ugrabili robove i s vremenom su se usmjerili prema ambicioznijim ekspedicijama osvajanja kako bi nadomjestili mršave rezultate na Karibima.
1513. iz Španjolske je krenula ekspedicija pod vodstvom Pedrirasa Davile s kraljevskom dozvolom da se osvoji močvarno područje Srednje Amerike. Na dolasku Davila je zatekao drugog Španjolca Vasca Nuneza de Balbou koji je već ranije napravio naselje Darien u negostoljubivoj tropskoj regiji. Davila i Nunez se nisu slagali pa je Davila dao Nuneza pogubiti te je tada išao pretraživati močvare u potrazi za zlatom i robovima, ali nije uspio ubrati vrijedan plijen. 1519. osnovao je grad Panamu i otamo je nastavio daljnje ekspedicije u potrazi za navodnim zlatnim kraljevstvom Biruom kojeg su Španjolci htjeli osvojiti kako bi opravdali svoja putovanja u Indije.
Tih godina mnogi su Španjolci sanjali o osvajanju i pljački. Između 1517. i 1518. osvajač Kube, Diego Velazquez, poslao je dvije ekspedicije da izvide obale kopna Amerike oko područja koje je danas poznato kao poluotok Yucatan i Meksički zaljev. Tada su pronađeni dokazi o bogatoj civilizaciji u unutrašnjosti pa je stoga Velazquez opremio ekspediciju sa svrhom uspostave baze za daljnje korake. Sukladno uobičajenoj proceduri, Velazquez je zatražio od španjolskog dvora odobrenje ali prije nego što je stigao kraljevski pristanak zapovjednik koji je trebao voditi ekspediciju, Hernan Cortes, 33-godišnji španjolski plemić koji se istaknuo kao vojnik i administrator na Hispanioli i Kubi, isplovio je iz luke Santiago.
Ekspedicija koju je predvodio bila je mala: brodovi su prevozili nekih 600 ljudi, 16 konja, 14 topova i 13 mušketa, i s tim resursima bio je spreman suočiti se sa svime što je ležalo iza planina koje su se nalazile iza obale. Tijekom puta Cortes je pokupio dvoje prevoditelja koji su pričali španjolski i lokalne jezike koji će mu biti vrijedni tumači, i to će mu pružiti izvrsnu poziciju da shvati prirodu neprijatelja i osmisli efikasnu strategiju. Pokazalo se da je Cortesovo strateško razmišljanje bilo ključno za uspjeh jer je vrlo brzo Cortes bio pod prismotrom agenata Aztečkog cara Montezume nakon što su ga njegovi podanici obavijestili o dolasku ljudi s bijelim licima preko mora.
Na veliki petak u travnju 1519. Cortes je osnovao Veracruz, "Grad pravog križa", mjesto na obali Meksičkog zaljeva koja je spadalo pod jurisdikciju Montezume. Čineći to, Cortes se nadao da će steći neku vrstu legitimiteta za svoj pothvat budući da je isplovio iz Kube bez kraljevske dozvole. Nekoliko dana kasnije počeli su stizati Montezumini emisari noseći ritualne poklone i savjetujući Španjolce da se vrate odakle su stigli. Cortes, međutim, to naravno učiniti neće. Umjesto toga poslao je svo zlato koje je do tada prikupio natrag u Španjolsku u nadi da će udobrovoljiti cara Charles V. i preemptivno odbiti bilo koju odluku koja bi ga diskvalificirala od uživanja plodova njegovog osvajačkog pothvata koji je bio u tijeku. Tada je potopio sve svoje brodove. Sada nije bilo povratka nazad: ispred je ležala prijestolnica Azteka, Tenochtitlan, i nije preostalo ništa drugo nego jurišati na grad i zauzeti ga.
Kako su Španjolci marširali prema sjedištu moći Azteka, Cortes je saznao o političkim podjelama u Montezuminom carstvu, i razmjere do kojih su Azteci bili omraženi od strane podčinjenih naroda i drugih kraljevstava. Odlučio je iskoristiti ove lokalne podjele i sakriti od Azteka svoje prave namjere. U Cempoali uspio je dobiti potporu Totonaca, i posljedično nakon žestoke bitke i Tlaxacana, povijesnih neprijatelja Azteka, da mu se pridruže u kampanji svrgavanja Montezume. Kada su stigli u kraljevstvo Cholulana, Španjolci su pokazali prijateljstvo prema inače lojalnim partnerima Azteka, ali je Cortes otkrio zavjeru za njegovo ubojstvo i odlučio je napraviti masakr nad plemstvom i klerom kao primjer. Prema domorodačkim izvorima, takvi postupci su unijeli zbunjenost i nered među Azteke što je konkvistadorima dalo psihološku prednost.
Montezuma se u početku odlučio na sličnu strategiju zbunjivanja Španjolaca koja se sastojala od kombiniranja ritualne diplomacije i neodređenih prijetnji i prikrivenih napada. Međutim, ostaje nejasno zašto je on dozvolio Španjolcima da napreduju toliko duboko u srce njegovog carstva. Pojavile su se spekulacije o slabosti Montezuminog karaktera i navodnog vjerovanja da je Cortes bog Quetzalcoatl koji je došao povratiti svoje carstvo, ali ove pretpostavke se trebaju uzimati sa zadrškom: Montezuma nije bio nasljedni vladar, bio je izabran od strane agresivnog, imperijalističkog naroda i stoga je morao biti vođa s izvanrednim odlikama liderstva, tj. nije vjerojatno da bi predao svoje carstvo u vjeri da je loše opremljeni stranac bog u posjeti. Puno je vjerojatnije da je Montezuma krivo pročitao Cortesa, između ostalog zato što su politika i rat bili drukčiji u Srednjoj Americi nego u renesansnoj Europi. Dok su se Europljani borili da ubiju, zauzmu i opljačkaju, Indijanci su smatrali bitku ritualnom dominacijom i podvrgnutošću u kojoj se nastojalo uzeti žive zarobljenike i ceremonijalno ih žrtvovati svojim bogovima.
Sasvim je jasno da je Montezuma podcijenio dubinu Cortesove lukavštine i odlučnosti. Nakon dva dana marša iz Colule Španjolci su stigli dovoljno blizu Aztečke prijestolnice da ju mogu vidjeti i nastavili su napredovati prema njoj unatoč upozorenjima prijatelja i neprijatelja da je Montezuma postavio zamku i da ih planira uništiti. Kako su prilazili, Španjolci su bili začuđeni ljepotom krajolika i građevina a kad su vidjeli gradove i sela izgrađene na vodi i most u visini uzvisine bili su očarani. Kad su dosegli glavni most koji je vodio u jezerom ograničeni grad, gospodar Texcoca ih je došao pozdraviti i pozvati u audijenciju s Montezumom. Iako je shvatio da je možda riječ o klopki, Cortes je odveo svoje ljude u Tenochtitlan, najgušće naseljeni metropolis Novoga svijeta.
Sa svojih oko 400 vojnika bio je dobro dočekan od Montezume. Oko jednog tjedna Španjolci su živjeli u stalnom strahu da ne budu ubijeni usprkos prevelikoj uljudnosti koje je prema njima pokazivao car i njegovi podanici. No dok su njegovi zapovjednici postali sve uzrujaniji zbog pravih namjera Montezume, Cortes je odlučio zarobiti cara i držati ga taocem u španjolskom stožeru, a kao izgovor je navedeno da je Montezuma naredio napad na španjolskim garnizon u Veracruzu u kojem je ubijen španjolski zapovjednik. Zapravo je Cortes pokušao napraviti coupe d'etat, ali s tako malom silom to je bilo nemoguće. Sa zarobljenim Montezumom konkvistadori su mogli manipulirati njegovim autoritetom. Sudbina Meksika ovisila je o ishodu bitke dvojice muškaraca. Španjolci su tražili od Montezume da im njegov narod prvo šalje hranu i dnevne potrepštine a kasnije blago odnosno zlato. To je i funkcioniralo.
No upravo u kritičnim trenucima španjolskog prevrata stigla je vijest da se Panfilo de Narvaez iskrcao u Veracruzu s velikom silom Španjolaca s Kube s naredbama guvernera Velazqueza da kazni Cortesa za njegovu početnu neposlušnost. Cortes je odlučio da se jedino on može nositi s ovom prijetnjom za cijeli njegov pothvat i otišao je s većim dijelom svoje vojne sile kako bi se suočio s Narvaezom, ostavljajući jednog od svojih zapovjednika, Pedra de Alvadara da čuva Montezumu. Alvadaro je bio suočen s teškom i promjenjivom situacijom: s obzirom da car nije dolazio na vlast naslijeđem, što je duže bio u zatočeništvu to je bila veća opasnost da bude diskreditiran. Kako bi njihov puč bio uspješan, Španjolci su morali učiniti još neke radnje kako bi sačuvali svoju poziciju. Cortes je morao otići u nezgodnom trenutku pa su preostali Španjolci strahovali od glasina da će ih napasti Montezumini agresivni nećaci. Alvadaro je zato pokrenuo preemptivni napad na indijanski kler i plemstvo tijekom vjerske manifestacije a rezultirajući masakr je razljutio Azteke koji su pokrenuli opsadu španjolskog sjedišta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
