Kolonijalni administrator španjolske krune i guverner Paname, Pedrarias Davila, nakon osvajanja Meksika od strane Hernana Cortesa 1521. nije našao krajeve slične vrijednosti za Španjolsku iako je slao ekspedicije u južne dijelove Srednje Amerike. Ta je regija dobila naziv "Castilla del oro" iliti Zlatna Kastilja zbog vjerovanja da će pronaći zemlju zlata zvanu Biru odnosno Peru. Davila se koncentrirao na Nikaragvu gdje se činilo da ima više šanse za uspjeh nego na jugu, ali bezuspješno.
No usprkos neuspjesima, dva veterana Novog svijeta, Francisco Pizzaro i Diego Almagro dobili su dozvolu od Davile da traže Peru. Prva ekspedicija 1524. se pokazala uzaludnom, ali druga ekspedicija 1527. dosegla je grad Tumbes u sjeverozapadnom Peruu i istraživači su donijeli natrag predmete od zlata i srebra i druge rekvizite koji su bili dokazi da se radi o bogatoj naprednoj civilizaciji. Na temelju ovih saznanja, Pizzaro je otišao u Španjolsku 1528. kako bi dobio "capitulacion", tj. licencu od krune koja mu je dala pravo da osvoji i naseli Peru neovisno od Davile i njegove uprave. Kad se vratio u Panamu, Pizzaro je sa sobom doveo velik broj Španjolaca iz pokrajine Extremadure, uključujući svoja četiri polubrata. Njegov partner Almagro je regrutirao ljudstvo u Panami tijekom priprema za osvajački pohod, dok je još jedan partner, svećenik Hernando de Luque, bio odgovoran za skupljanje financijskih sredstava od bogatih investitora kako bi se avantura mogla uspješno provesti.
U prosincu 1530. Pizzaro je isplovio iz Paname s glavnom ekspedicijskom snagom koja se sastojala oko 180 vojnika i 27 konja; Almagro je krenuo kasnije kada je regrutirao još Španjolaca. Kada je dosegao obalu Ekvadora, Pizzaro se iskrcao sa svojim trupama i zaputio se prema Tumbesu u dugom maršu kojeg su obilježile prepreke, bolesti i indijanski napadi. Kada su konačno stigli u Tumbes, Španjolci su saznali da su stigli u savršenom trenutku. Naime, veliko Carstvo Inka kojeg su željeli osvojiti nalazilo se u totalnom neredu. U Carstvu Inka vodilo se nekoliko građanskih ratova za dinastičko naslijeđe koji su desetkovali stanovništvo. Ratove je izazvala neočekivana smrt cara Huayna Capaca od velikih boginja (misteriozne bolesti koju su donijeli Španjolci, a koja se proširila iz Meksika i sada je harala stanovništvom u Srednjim Andama).
Za naslijeđe su se borili sin Huayna Capaca, Huascar i njegov polubrat Atahualpa koji je podigao pobunu protiv Huascara u sjevernim provincijama carstva blizu Ekvadora. U trenutku Pizzarova dolaska, Atahualpa je izašao iz građanskog rata kao pobjednik i zaputio se prema jugu prema svetom gradu i središtu carstva Inka, Cuzcu, gdje su njegove trupe držale Huascara zarobljenikom. Pizzaro je saznao da se Atahualpa nalazi blizu Cajamarce, grada koji je bio napušten od većine svojih stanovnika tijekom rata.
S pristiglim svježim pojačanjima iz Paname, Pizzaro je odlučio pronaći novog cara Inka i kao što je Cortes učinio s Montezumom, uzeti Inku za taoca. I slično kao u Meksiku, i ovaj puta u Peruu Indijanci su držali Španjolce pod prismotrom dok su se približavali Cajamarci, ali i ovog puta zbog nepoznatih razloga, domorodački car suzdržavao se od uništenja invazijske sile koja je brojala samo oko 60 konjanika i nekih 100 vojnika pješaka. U studenom 1532., skoro dvije godine nakon što je napustio Panamu, Pizzaro je dosegao Cajamarcu i utaborio se sa svojom ekspedicijom u gradu. Tada je poslao izaslanstvo Španjolaca koji su pozvali Atahualpu na sastanak. Španjolski emisari su nastojali impresionirati Inku s prikazom konjaničkog umijeća što je bio trik koji je izgleda bio uspješan jer je konj bio potpuno stran Indijancima prije dolaska Europljana. Atahualpa je pristao doći u Cajamarcu sljedeći dan, ali je navečer saznao da strane svojih špijuna da Španjolci silaze odnosno skidaju sedla sa svojih konja noću i stoga su noću ranjivi na moguće napade.
Kako je sunce zalazilo na večer u subotu 16. studenog 1532. Atahulpa je ušao na prazan trg u Cajamarci na veličanstvenim nosilima koje je nosilo 80 plemića i pratilo 6000 vojnika. Tisuće vojnika u potpunoj borbenoj spremi bilo je skupljeno na ravnici izvan grada spremno čekajući sljedeće naredbe. Pizzaro je sakrio svojih oko 100 ljudi u praznim zgradama koje su okruživale trg gdje su čekali satima daljnje zapovijedi u strahu. Atahualpa je bio zbunjen odsutnošću Španjolaca i to je shvatio kao znak straha zbog njegove vojske. Tada je nasred trga Atahualpi prišao svećenik Vicente de Valverde u pratnji domorodačkog prevoditelja i započeo je recitirati "requerimiento", formalni zahtjev da se nevjernički domorodački vođa u Novom svijetu podvrgne autoritetu pape i kralju Španjolske i da se dozvoli učenje kršćanstva. Odbijanje requerimienta smatrano je dovoljnim razlogom za objavu "pravednog rata" španjolske krune protiv Indijanaca koji bi ga odbili. Oni Indijanci koji bi odbili requerimiento smatralo se da imaju zle namjere. Taj formalni čin je španjolska monarhija donijela 1513. kako bi s pravnog i moralnog gledišta opravdala svoja osvajanja.
Atahualpa koji nikada ranije u životu nije vidio knjigu uzeo je Valverdeov molitvenik i ispitao ga sa znatiželjom prije nego što ga je bacio na tlo. Valverde se tada okrenuo natrag i vikao prikrivenim Španjolcima da je Inka odbacio riječ Božju. Na dani znak Pizzarovi vojnici započeli su napad: topovi i puške su otvorili vatru na okupljeno mnoštvo na trgu, konjanici su izišli van iz zgrada i Pizzaro je nastojao odvojiti Atahualpu od njegove pratnje što je i uspio učiniti, ali tek nakon što su nositelji cara bili pokošeni španjolskim oružjima dok se su žestoko suprotstavljali. Španjolski vojnici i konjanici otjerali su uspaničene Indijance van grada i tada se krenuli napadati vojsku Inka koja je stajala izvan Cajamarce. Između šest i sedam tisuća Indijanaca izgubilo je živote i još mnogo ih je ranjeno.
Francisco Pizzaro je izvršio nevjerojatan puč: u jednoj večeri preuzeo je kontrolu nad carstvom i zatočio je cara Inka za kojeg se vjerovalo da je njegov autoritet božanski, apsolutan i neupitan. Poput Montezume i Atahualpa je potpuno krivo procijenio Španjolce i nije vjerovao da tako slabašna sila može preuzeti njegovo veliko carstvo koje je osvojio u krvavom građanskom ratu. Iz znatiželje im je dozvolio da dođu u Cajamarcu, a kasnije je priznao da je njegova namjera bila da uhvati Pizzara i da pobije ili porobi njegove ljude. No Španjolce je spasila njihova nemilosrdnost kojom su iznenada uhvatili u zamku cara Inka.
S Atahualpom kao zatočenikom događaji su se krenuli odvijati povoljno za konkvistadore. Inka još uvijek nije bio svjestan pravih namjera Španjolaca. Mislio je da je slabo moguće da doista žele vladati njegovim carstvom već je mislio da su ga došli pokrasti. Mislio je da su obični banditi kojima je stalo samo do zlata pa je smatrao da ih je moguće potkupiti zlatom i kasnije ih uništiti u borbi prilikom odlaska. Atahualpa je zato naredio svojim generalima da ne napadaju Španjolce i umjesto toga ponudio im je bogatu otkupninu u čistom zlatu što je Pizzaro jedva dočekao, a zauzvrat se obvezao pustiti Atahualpu nakon što zlato bude prikupljeno. Atahualpa se u međuvremenu se pobrinuo da ojača svoju poziciju: naredio je da njegove trupe u Cuzcu smaknu njegovog brata Huascara kako bi ga spriječio u pokušaju ponovnog osvajanja trona.
Osam mjeseci Španjolci su čekali da otkupnina stigne iz Cuzca i drugih gradova. Španjolci su poslali poruke da im stignu pojačanja iz Paname, ali je bilo jasno da su bili lak plijen brojnim vojskama Inka. U Cuzcu bilo je 30 000 indijanskih vojnika pod zapovjedništvom Quisquisa, u Jauju na pola puta između Cajamarce i Cuzca bilo je 35 000 vojnika pod zapovjedništvom Chalcuchime, i na sjeveru bila je moćna vojska pod Ruminavijem koja je čuvala Quito. Bilo koja od tih vojski je mogla uništiti Španjolce koji su se uzdali isključivo u lukavštinu. Hernando Pizzaro na svom povratku iz Jauje uvjerio je Chalchucimu da posjeti svoga zarobljenog cara u Cajamarci, ali je na prijevaru i on uzet za taoca što je dodatno uzdrmalo strukture carstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
