Jedan od najvećih misterija i upitnika Drugog svjetskog rata je nevjerojatan propust ratnog stroja Trećeg Reicha da osigura potrebne izvore nafte te da iste uskrati svojim neprijateljima, ponajprije Sovjetskom Savezu i Velikoj Britaniji. Pokazalo se da se na neki način ponovila situacija iz 1918. kada su njemački tenkovi bili zaustavljeni na Sommi zbog nestašice nafte i time bili spriječeni da ostvare trijumf u Velikom ratu. Posjedovanje golemih količina nafte bilo je ključno za pobjedu Saveznika.
Wehrmacht, čije su kopnene, pomorske i zračne snage pogonila goriva temeljena na nafti, napravio je nevjerojatan propust u pripremanju europskog i svjetskog rata, usprkos stvarnosti u kojoj je do 1938. većina njemačka vozila koristila naftu. Vjerojatno ključni faktor koji je utjecao na veliki previd njemačkih ratnih planera predstavljalo je veliko povećanje proizvodnje sintetičke nafte u samoj Njemačkoj. Zahvaljujući jeftinom i dostupnom lignitu ili smeđem ugljenu kojim je istočna Njemačka obilovala, u procesu prerade dobivalo se gorivo. Proces prerade je bio efikasan zbog korištenja Bergiuosovog procesa hidrogenizacije koji je prije rata uspješno razvila petrokemijska kompanija I.G. Farben dijelom u suradnji s Rockefellerovom kompanijom Standard Oil. Ta njemačka tvrtka je do 1944. proizvodila skoro 25% svih naftnih derivata u Njemačkoj. U Leuni je bila smještena najveća tvornica za proizvodnju sintetičkog benzina.
Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Treći Reich je sav preostali dio odnosno čak 70% svojih naftnih potreba podmirivao uvozom nafte iz Sjeverne i Južne Amerike te iz naftnih polja u Rumunjskoj, koja su bila u vlasništvu američkih ili britanskih tvrtki. Hitler je 1938. svoga zamjenika Hermanna Göringa postavio na poziciju gospodarskih priprema za ratno planiranje. No, Göring se pokazao nedostojnim te pozicije jer je njemačka ekonomija bila slaba u osiguravanju strateških sirovina za jedan veliki rat.
Samo nekoliko tjedana uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u ljeto 1939., Göringu je stiglo izvješće s procjenom zaliha nafte za vojni sukob protiv SSSR-a koji je bio planiran za početak 1942. Izvješće je govorilo o tome da su se naftne zalihe iz Rumunjske morale udvostručiti da bi Operacija Barbarossa bila uspješna. Uz to, Nijemci su računali i da će dobiti perzijsku naftu. Međutim, velik problem je bilo to što su rumunjsku naftu kontrolirale strane tvrtke kao što su Royal Dutch Shell, Standard Oil, i sl. Ukratko kazano, nafta je bila u stranim neprijateljskim rukama, a to nije bio dobar temelj za kretanje u jedan veliki rat. Štoviše, to je bila ogromna manjkavost. Nijemci će dobiti rumunjsku naftu 1940. kada se Rumunjska priključi Trojnom paktu. Stoga je tijekom cijelog rata do 1944. rumunjska nafta bila najveći pokretač njemačkih motornih vozila.
Deutsche Bank i vodstvo nacističke Njemačke do 1940. razmišljali su o velikim poljima nafte u Iraku i o tome kako da povrate vlasnički udio Deutsche Banka u turskoj naftnoj kompaniji u Iraku koji su im oduzeli Britanci nakon svršetka Velikog rata. No, vlasništvo u papirima je jedno, a vlasništvo na terenu nešto sasvim drugo. Da bi kontrolirao iračku naftu, Hitler bi se morao suprotstaviti Mussolinijevim željama o svojatanju Iraka. Mussolini se bojao arapskim zemljama dati nezavisnost jer ih je smatrao mogućim plijenom za svoje fašističko carstvo. No Nijemci se nisu miješali u iračke poslove do proljeća 1941. čime su izgubili šansu za moguću uspješnu pronjemačku revoluciju u Iraku zbog poštovanja talijanskih želja da se ne potiče iračka neovisnost.
Dužnosnici iz strateškog planiranja i logistike za skorašnju Operaciju Barbarossa tek su u siječnju 1941. počeli slati interne dopise uredu ministarstva vanjskih poslova odgovornom za Bliski istok o tome da je kucnuo čas da Njemačka usmjeri svoje planove prema Bliskom istoku. Smatrali su da Berlin mora preuzeti vodstvo nad arapskom naftnom politikom i ne smije dopustiti Italiji da sprečavanjem lokalne nacionalističke antibritanske pobune onemogući Silama Osovine posjedovanje naftnih izvora. U svibnju 1941. kopnene i zračne njemačke snage ušle su u Irak u okviru operacija za sjevernu Afriku. Njihov cilj je bio dati podršku antibritanskim pobunjenicima odanim Rashidu Aliju al-Gailaniju i velikom jeruzalemskom muftiji Mohamedu Aminu el-Husseiniju kao i podržati antibritanske pokrete u Siriji i Iranu. U to vrijeme Irak je proizvodio tek malo više od 4 milijuna tona nafte godišnje i skoro sve u naftnim bazenima kod Mosula otkuda je naftovodima nafta odlazila u britanski teritorij Palestinu, te u Tripoli gdje su se britanski tankeri opskrbljivali naftom za vojne svrhe.
Na Bliskom istoku glavni su izvori nafte za Britansko Carstvo bili Iran i Bahrein koji su isporučivali 16 milijuna tona nafte godišnje putem najveće svjetske rafinerije u Abadanu u Iranu, te preko naftovoda koji je završavao u iračkoj luci Basri. Iz tih je razloga s pravom jedan viši njemački strateg napisao u dopisu Hitleru, Ribbentropu i OKW-u, kako Sueski kanal i luka Basra čine dvije strateški najranjivije točke britanskog ratnog stroja. Bez nafte kao pogonskog goriva britanske trupe se ne bi mogle kretati. Preuzimanjem nadzora nad naftnim bazenima i rafinerijama u Siriji, Palestini i Iraku, Njemačka i Italija bi imale potrebno gorivo za prodor do Sueskog kanala te bi tako Saveznicima presjekle dotok nafte iz Bliskog istoka. Tako bi britanska mornarica Royal Navy postala nemoćna u odnosu na njemački prodor.
S vojne perspektive problem je bio u tome što je njemačko političko i vojno rukovodstvo prekasno shvatilo stratešku važnost osiguranja naftnih izvora prije izbijanja rata. Kad su shvatili, bilo je već prekasno. U travnju 1941. nakon pobune iračkih pukovnika pod vodstvom antibritanskih i pronjemačkih nacionalista, premijer je postao Rashid Ali al-Gailani. Gailani je odmah protjerao hašemitskog kralja Faisala koji je imao potporu Britanaca, a britanske trupe bile su blokirane. Odgovor Nijemaca bio je katastrofalan pa su Britanci uspjeli iskrcati oko 14 tisuća indijskih vojnika u Basri kako bi spriječili pad Iraka. Borbeni britanski zrakoplovi su za dva tjedna uništili brojčane slabije njemačke trupe. Manjkav pokušaj Nijemaca da podrže protubritansku pobunu je propao u tri tjedna. Bila je to apsolutni vojni i politički debakl. Njemački ratni planeri nisu prepoznali stratešku važnost Bliskog istoka kao područja kojim prolazi "crno zlato" i tu su se jako prevarili. Shvatili su to važnost kad je već bilo kasno za razliku od Britanaca i Amerikanaca koji su uvijek prepoznavali stratešku važnost naftnih područja.
Savezničke sile su tako u ratu posjedovale nadzor nad više od tri četvrtine svjetske proizvodnje nafte što je imalo ogromnu strategijsku vrijednost. Njemačka je nadzirala daleko manja područja naftnih bazena. Tu je bila iznimno važna Rumunjska koja je proizvodila 5 do 7 milijuna tona nafte na godinu. Proizvodnja u Poljskoj, Mađarskoj i samoj Njemačkoj iznosila je nekoliko stotina tisuća tona ili nekoliko desetaka tisuća tona. Nijemci su raspolagali s tek oko 5% svjetske proizvodnje nafte. I Italija iako je imala nešto više nafte, proizvodila je samo nekoliko stotina tisuća tona što je bilo premalo za rat. Nedostatak nafte bio je koban radi stila vođenja rata. Masovno korištenje mehanizacije značilo je korištenje velike količine benzina, dizela, maziva i drugih naftnih proizvoda.
Snažan udarac koji je temeljito uzdrmao ratne izglede Njemačke dogodio se 1944. kada su britanske i američke zračne snage napale određene njemačke industrijske mete. Američko istraživanje strateškog bombardiranja iz 1944. govori o tome da njemačke ratne izglede nije uzdrmalo bombardiranje civila i obične industrije već ciljano bombardiranje industrije za proizvodnju sintetičke nafte, kao i bombardiranja naftnih postrojenja u Mađarskoj i Rumunjskoj. Agent OSS-a rođen u Njemačkoj, Walter J. Levy odgovoran je za izradu detaljne karte s njemačkim naftnim postrojenjima koji su bombardirani.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
