Tadžikistan je izrazio zabrinutost zbog mogućeg smanjivanja broja ruskih vojnika u ruskoj 201.bazi, koja se nalazi u toj srednjoazijskoj zemlji. Razlog tome jest strah da bi Tadžikistan mogao biti mjesto prelijevanja terorističke prijetnje iz susjednog Afganistana. Rusko vojno prisustvo je glavni stabilizacijski čimbenik za Dušanbe. Bez ruskih snaga, i uslijed militantnog napada na Tadžikistan, zemlja bi se najvjerojatnije raspala.
Rusija je s Tadžicima sklopila dogovor o pomoći u ponovnom naoružanju tadžikistanske vojske, u zamjenu za održavanjem vojne baze u zemlji. Prije tri godine, Kremlj je donio odluku o izdatku od dvjesto milijuna dolara za modernizaciju tadžikistanske vojske do 2025. U zamjenu je Dušanbe ratificirao ugovor o produžetku djelovanja ruske vojne baze. Tada su predsjednici Vladimir Putin i Emomali Rahmon razgovarali uslijed još uvijek značajnog prisustva NATO-ovih i koalicijskih snaga u Afganistanu, a ruski ministar obrane Sergej Šojgu je dobio zadatak procjene rizika nakon povlačenja koalicijskih snaga 2014., i mogućnost utjecaja tog čina na sigurnost Tadžikistana.
Kako Tadžici nisu bili sigurni kako će se odvijati povlačenje američkih i koalicijskih snaga iz Afganistana, Rahmon nije žurio s ratifikacijom 2013. Ugovor o ruskoj vojnoj bazi ratificiran je još 2012., s nakanom ostanka 201.vojne baze ruske vojske, najveće ruske vojne prisutnosti izvan zemlje. Ugovor predviđa proširenje ruskog prisustva za 49 godina (do 2042.), što bi se automatski obnovilo na još pet godina nakon toga. Baza ne treba plaćati rentu za korištenje tadžkistanskog teritorija, ali se u zamjenu Rusija obvezala davati Tadžikistanu moderno oružje i općenito modernizirati vojne snage. Dušanbe je htio bolji ugovor, odnosno više novaca za modernizaciju, te je dugo vremena odbijao doista i potpisati ugovor.
U međuvremenu, došlo je do velikog povlačenja koalicijskih snaga iz Afganistana, promjene vlasti u Kabulu, pojave terorističke skupine Daeš, i otvaranja Irana svijetu, koji je kulturno i jezično vrlo blizak Tadžicima. Ujedno je došlo do gospodarskih teškoća Rusije i potrebe kresanja proračuna, uključujući onog vojnog. Središnji vojni okrug ruske vojske je u studenom prošle godine najavilo da će se odvijati povlačenje 149. motorizirane brigade iz grada Kulijaba prema predgrađu Dušanbea. Kulijab se nalazi neposredno u blizini afganistanske granice. Krajem siječnja Rusija je najavila da će se kroz 2016. smanjiti broj vojnog osoblja u 201. bazi. I sama baza se pomiče iz Kurgan-Tijuba bliže Dušanbeu.
Iako su ruska vojska i tadžikistansko Ministarstvo obrane nazvali pomicanje iz Kulijaba dodatnom optimizacijom snaga, zapravo se radi o povlačenju uslijed nesigurnosti i prijetnje militanata koji prelaze poroznu tadžikistansko-afganistansku granicu. Samo sedamdeset kilometara planinskog terena dijeli Kulijab od afganistanske provincije Kunduz, poznatoj kao najnemirnijem području afganistanskog sjevera. Narod Kulijaba se osjeća nesigurno i vjerovao je ruskim vojnicima, ali sada se očito naređuju povlačenja jer nitko nema dovoljno obavještajnih podataka o tome što se točno događa u pograničnom području.
Svakoga tjedna sve je više sukoba s raznim militantima i krijumčarima na 1344 kilometara dugačkoj granici između dvije zemlje. Prošle godine je tadžikistanski Odbor za nacionalnu sigurnost izvijestio da na granici postoji između 4500 i 5000 militanata.
Lokalno stanovništvo potvrđuje da su islamistički ekstremisti već počeli naveliko upadati u Tadžikistan, te da su im ruski vojnici jedina nada. Tadžikistanska vojska nije u mogućnosti zaustaviti invaziju potencijalnih pet do sedam tisuća naoružanih militanata iz provincije Kunduz, posebice nakon povlačanja ruske brigade iz Kulijaba. Sve se to događa u vrijeme kada Daeš (ISIL) nastoji prodrijeti u srednjoazijske republike, pri čemu je Tadžikistan prvi na udaru. Ministar Šojgu je već u prosincu javno potvrdio da se povećava opasnost u toj regiji, te da Rusi znaju kako su militanti već prešli granicu.
Rusko ministarstvo obrane, međutim, odgovara na tadžikistanske strahove tvrdnjom da je smanjilo broj vojnika u zemlji, ali ne u golemoj količini. Moskva ne smatra da je potrebno držati velike snage raspršene diljem zemlje, a da se Kulijab uvijek može braniti. Ako dođe do te potrebe, kaže se u ministarstvu, ruski zrakoplovi će odmah prevesti određen broj vojnika u Kulijab. Strukturalne promjene su se dogodile zbog optimizacije organizacije samog ruskog kontingenta, a sve se ostvarilo jer nije bilo izravnih prijetnji ruskim bazama u Srednjoj Aziji.
Neki ruski politolozi smatraju da je reorganizacija ruskog vojnog prisustva, koja je toliko zabrinula Dušanbe, tek politička igra i pritisak na Tadžikistan da se priključi Euroazijskoj ekonomskog uniji. Ako dođe do tog koraka, Rusi će biti spremni vratiti brigadu na afganistansku granicu. Prema tom mišljenju, Rusija ne smatra da je rizik prelijevanja prisustva islamista iz Afganistana velik. To je samo povod za odmjeravanje snaga između dvije zemlje, koje imaju ambivalentne odnose. Uostalom, ako postoji prijetnja islamističkog buđenja u Tadžikistanu, onda ona dolazi iz same zemlje, u kojoj djeluju mnogobrojni oporbeni pokreti islamističkog usmjerenja.
Međunarodna krizna skupina izdala je sredinom siječnja izvještaj u kojemu opisuje unutarnje i vanjske pritiske na tadžikistansku stabilnost. Izražava se zabrinutost zbog sustavnog kršenja vjerskih prava muslimana i trajne državne odmazde prema bilo kojoj oporbi. Udar na islamiste je posebno jak. Iako je ustav Tadžikistana ukazao na slobodu religije, vjerska praksa većinskog muslimanskog stanovništva je pod čvrstom kontrolom države. Tijekom 2015. Tadžikistan je snažno promijenio islamska pravila, a predsjednik Rahmon je zagovarao nenošenje hidžaba, nasilno su brijane brade, a nova pravila utječu i na muslimane koji žele ići na hadžiluk u Meku.
Dugo vremena je Tadžikistan imao jedinu legalnu vjersku stranku u regiji, Stranku islamske obnove u Tadžikistanu (IRPT). Na izborima u ožujku 2015. IRPT je doživio velik poraz, barem službeno, te je prvi puta nakon građanskog rata u potpunosti ostao bez utjecaja u vlasti. Službena vjerska tijela pozvala su na zabranu IRPT-a, a neki su pozvali i da se okarakterizira kao teroristička organizacija. Tadžikistan ima Državni odbor za vjerska pitanja, koji je odgovoran za nadgledanje i implementiranje zakona vezanih za religiju, uključujući registraciju religijskih skupina, regulaciju uvoza religijskog materijala, te nadzor džamija i crkava. Tadžikistansku muslimansku zajednicu vodi Vijeće uleme, koje je nominalno nezavisno, ali koja izražava državnu verziju islama.
Vijeće uleme se slaže sa zakonskim odredbama koje zabranjuju studenticama nošenje hidžaba, zabranu maloljetnicima da prisustvuju javnim vjerskim događanjima (izuzev pogreba), a zakon ujedno regulira i privatne religijske proslave u smislu ograničavanja broja gostiju, nadzora rituala i masovne molitve. Kao i u ostatku srednjoazijskih republika, u Tadžikistanu je vlada snažno sekularna, a narod je većinski muslimanski. Utjecaj sovjetskih vremena ostao je u stavu prema religiji, te temeljito određuje odnose između ljudi, politike i religije. Samo osobe starije od 35 godina imaju mogućnost odlaska na hadžiluk u Meku, a Odbor ih popisuje te daje ovlaštenja. Nacionalna kvota Saudijske Arabije za Tadžikistan se spustila od osam tisuća na 6300 osoba godišnje.
Dodatni povod vladi da bude oštra prema islamističkim tendencijama jesu primjeri poput bivšeg zapovjednika specijalne policijske jedinice Gulmuroda Halimova koji je u proljeće 2015. prešao u Daeš, ili kratkotrajne pobune zamjenika ministra obrane Abduhalima Nazazode protiv državnog vrha. Ruski predstavnik u Međunarodnoj kriznoj skupini tvrdi da Dušanbe zapravo kontrolira tek 30 posto zemlje, a s time se slažu i europski diplomati. Otkako je završio građanski rat, Rahmon je pokušao marginalizirati i eliminirati svoje protivnike. Ali, time je izgubio nadzor nad njima, jer su se oni povukli u podzemlje.
Human Rights Watch i norveški Helsinški odbor optužuje vladu u Tadžikistanu za sustavno hapšenje, zatvaranje i mučenje pripadnika mirne političke oporbe u zemlji. Tadžikistanska vlada, prema njihovom izvještaju, traži Tadžike i u zemljama gdje su se sklonili od takvog progona, posebice u Rusiji, Bjelorusiji, Moldovi i Turskoj. Istovremeno se stavlja pritisak na njihove obitelji u zemlji. Tako je prošlog ožujka u Istanbulu ubijen Umarali Kuvatov, vođa oporbene stranke Skupina 24, koja je kritizirala vlast Emomalija Rahmona. Istovremeno se hapse i sude članovi IRPT-a. njezin vođa Muhidin Kabiri sada se također nalazi u egzilu. Kabiri tvrdi da Tadžikistan nije stabilan kako to tvrdi vlada u Dušanbeu, ali to vodi sve većem uvjerenju da je Srednja Azija kolektivno na rubu propasti, ali ta propast nikako da dođe.
Koliko god Rahmon upozorava na ogromnu prijetnju nestabilnosti nasilnih islamističkih ekstremista, toliko će imati mogućnost dobivanja ruske i zapadne pomoći, a istovremeno će provoditi svoju volju u državi. Koliko god je to išlo glatko do sada, toliko bi moglo biti otežano. Neke prijetnje bi se mogle doista ostvariti, i to zbog gospodarskih neprilika u cijelom okruženju. Oko 40 posto tadžikistanskog radno aktivnog stanovništva odlazi izvan svoje zemlje raditi. Većina ih odlazi u Rusiju i Kazahstan, manji dio u Tursku, a ponajmanje u Iran. Iako dijele zajednički jezik i kulturu, Tadžici su otuđeni od Irana, što zbog sunitske denominacije islama u Tadžikistanu, što zbog prirode Islamske republike koja ne odgovara tadžičkom svjetonazoru. Ali, zbog gospodarske krize, manjka radnih mjesta, i slabe plaće, većina migrantskih radnika se vraća u Tadžikistan u kojem vlada kronična nezaposlenost. To je odličan recept za pobunu protiv vlasti, bilo u vidu sekularnog podzemnog otpora ili ekstremnih islamističkih skupina.
Rahmon nema nikakvog ekonomskog plana i za sve geopolitičke i ekonomske poteškoće krivi islamiste. Umjesto strukturalnih reformi i ulaska u Euroazijsku ekonomsku uniju, Rahmon se diči projektima kao što je najviša svjetska bandera za zastavu, čajana koja je procijenjena na 60 milijuna dolara (što je jedan posto državnog BDP-a), te gradnja posve novog grada usred pustinje. Ništa od toga ne podupire socioekonomsku i političku stabilnost, niti pruža zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva. Radi se o najsiromašnijoj zemlji Srednje Azije, u rangu afričkih država Lesoto i Obala Bjelokosti. UN je 2012. procijenio da više od polovice Tadžika živi ispod granice siromaštva, te da postoji ozbiljna nesigurnost u dobavi hrane.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
