Nedavno je bivša ukrajinska premijerka, Julija Timošenko, prilikom objave svoje kandidature na ukrajinskim predsjedničkim izborima sljedeće godine u proljeće, predložila održavanje referenduma o promjeni vlasti i političkom uređenju zemlje. Prema toj osebujnoj političarki, koja je jedan od favorita na nadolazećim izborima, Ukrajina bi postala svojevrsna "kancelarska republika" u kojoj će poluge moći uživati predsjednik vlade i parlament. Mnogi politički znanstvenici koji prate rad Timošenko i njene političke stranke Sveukrajinskog saveza Domovina (ukr. Batkivshchyna) shvatili su njene izjave kao signal ukrajinskim elitama da treba provesti određenu federalizaciju zemlje. Unatoč činjenici da Timošenko javno opovrgava namjeru da promjeni politički okvir ukrajinske države, njoj bliski suradnici i poznavaoci tvrde kako je ona kao super iskusna političarka odavno shvatila kako jedino proces federalizacije može spasiti Ukrajinu od konačnog sloma i rasula.
Što se smatra pod federalizacijom? Sasvim jasno kazano: federalizacija bi učinkovito okončala sukob u Donbasu i dala bi regijama Donjeck i Luhansk autonomiju, ali se ne bi zaustavila na tome već bi se federalizirala cijela Ukrajina i sve ili mnoge ukrajinske regije bi dobile određenu autonomiju u odnosu na središnju vlast u Kijevu. Federalizacija = regionalizacija = decentralizacija.
Naravno, nije Timošenko jedina pripadnica političke elite koja bi mogla podržavati federalizaciju iliti regionalizaciju zemlje koja bi uzela u obzir etničke i kulturne raznolikosti Ukrajine. Štoviše, već više od četiri godine, tj. od početka ukrajinske krize 2014. predstavnici Europske unije na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel uzaludno su pokušavali pridobiti ukrajinske čelnike nakon Euromajdanske revolucije da prihvate ideju federalizma. Još u kolovozu 2014. kad je rat u Donbasu bio u punom jeku, Merkel je predložila ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku da odmah pokrene proces decentralizacije Ukrajine. Merkel je na zajedničkoj pressici s ukrajinskim vođom izjavila: "Ono što mi u Njemačkoj smatramo federalizmom se zove decentralizacija u Ukrajini. Nema razlike. To je važan korak kako bi se postiglo da se rusko stanovništvo osjeća dijelom Ukrajine i da ostane u Ukrajini. Pozivamo na trenutnu implementaciju ovog scenarija."
U lipnju ove godine je i ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio nešto slično tijekom intervjua austrijskoj tv kući ORF. Naglasio je kako bi federalizacija i odbijanje članstva u NATO savezu mogli riješiti ukrajinski problem. "Podsjetit ću vas, a ovo su stvari koje zna mali broj osoba, ideolozi ukrajinske nezavisnosti, ukrajinski nacionalisti su inzistirali na stvaranju suverene ukrajinske države, neovisne od Rusije, još u 19. stoljeću. Ali mnogi od njih su govorili o potrebi održavanja dobrih veza s Rusijom, potrebi da se formira neovisna ukrajinska država na federalnim principima, itd. Još u 19. stoljeću. Danas, rekao bih da je to jedno od najosjetljivijih unutarnjih pitanja u Ukrajini. I Ukrajina to čini sebi. Što se tiče neutralnog statusa, o tom pitanju će odlučiti ukrajinski narod i ukrajinsko vodstvo. Za nas, za Rusiju, važna stvar je da neće biti vojnih postrojenja u Ukrajini koji bi prijetili našoj sigurnosti, kao što su novi raketni obrambeni sustavi s ciljem osujećivanja našeg nuklearnog potencijala."
Moderni projekt decentralizacije Ukrajine razvijen je od strane provladinih eksperata u danima predsjednikovanja Leonida Kučme tijekom 1990-ih godina. Nekadašnji ukrajinski vođa je ispravno vjerovao kako je iznimno teško očuvati državu u svojim granicama s okvirom unitarne države. Naposljetku, stanovništvo Ukrajine ne čine samo Ukrajinci i zemlja je multietnička i multikulturalna. Ukrajinci jesu najbrojniji narod, ali također su tu i Rusi, Moldavci, Bugari, Rumunji, Poljaci, Mađari. Prema popisu stanovništva iz 2001. Ukrajinci su činili 77% populacije, Rusi 17%, a ostale etničke manjine svaka oko 1%. Većina manjinskih naroda živi u nekoliko regija, tj. na rubnim područjima Ukrajine. Dati, barem tim regijama autonomiju činilo se kao spasonosno rješenje koje bi ojačalo državu. Međutim, nakon što je nakon Narančaste revolucije Viktor Juščenko došao na vlast 2004., projekt regionalizacije je završio u ladici i nastojalo se na njega zaboraviti.
Za vrijeme vladavine Viktora Janukoviča ideja federalizacije ponovo je postala popularna i privlačna vlastima i javnosti. Značajan dio vladajućeg establišmenta vidio ju je kao lijek koji bi spriječio da se država raspadne na više dijelova. Čak je i budući euromajdanski vođa, Arsenij Jacenjuk otvoreno priznao potrebu da se da veća autonomija istočnim i zapadnim ukrajinskim regijama. Međutim, kasnije kada je postao premijer, on je provodio potpuno drukčije politike - politike koje su isprovocirale proruske prosvjede na istoku i kasniji rat u Donbasu.
Premda je početkom 2015. potpisao sporazum iz Minska (tzv. Minsk II) koji predviđa decentralizaciju Ukrajine i davanje posebnog statusa odmetničkim regijama Donjeck i Luhansk, Porošenko uporno odbija ispuniti svoje obveze iz sporazuma. Djelomično to radi jer je sam protiv toga, a djelomično zbog ratoborne nacionalističke kijevske politike i javnosti. Porošenko se opravdava snažnim otporom u parlamentu, Verhovnoj Radi, koja blokira sve korake prema regionalizaciji. No, takva izvlačenja nemaju puno vjerodostojnosti pošto je Porošenko mnogo puta primorao parlament da izglasa zakone koji su išli njemu u prilog. Jedan konkretan primjer. Predsjednik je uspio uvjeriti Verhovnu Radu da izglasa Jurija Lucenka kao državnog tužitelja usprkos činjenici kako on ne posjeduje potrebno pravno obrazovanje.
Kako vrijeme prolazi, sukob na istoku ne prestaje, a Ukrajina živi na europske i američke dugove. Čak i zapadni intelektualni i politički krugovi vide da je vrag odnio šalu. Sada i zapadni stručnjaci pozivaju na federalizaciju koja je posljednja prilika da se očuva integritet zemlje i stvori institucionalna i administrativna podloga za gospodarski oporavak i rast. Američki politolog Daniel Warner smatra kako su novi etnički sukobi neminovni ukoliko Ukrajina i dalje nastavi postojati kao unitarna država. On je kazao: "Etničke skupine koje žive u Ukrajini imaju potpuno drukčije razumijevanje o tome kako bi budućnost zemlje trebala izgledati. U ovoj situaciji, federalizacija izgleda kao idealno rješenje, u svakom slučaju, mnogo povoljnije od građanskog rata ili podjele zemlje na nekoliko dijelova."
U druge alternative koje eksperti spominju spada ciparski scenarij. Prema tome scenariju nakon turske invazije otoka i ratovanja, sukob na Cipru je prekinut. Cipar se prema UN-ovoj liniji razgraničenja podijelio na južni legalni grčki dio Cipra i nelegalni sjeverni dio otoka koji je pod turskom okupacijom. Otok je i dalje podijeljen i podjelu čuvaju plave kacige. Takvo rješenje je trenutno i u Donbasu s tim da se u Donbasu još uvijek ratuje i nema misije UN-a.
Još jedna solucija je "dejtonizacija". Prema toj opciji Ukrajina bi prestala biti subjekt međunarodnih odnosa i postala bi objekt. Ako bi do toga došlo to bi značilo da Ukrajina ne može sama riješiti svoj sukob te bi stranci skrojili konfederalno rješenje po uzoru na Daytonski sporazum u BIH koji je od države napravio međunarodni protektorat na konfederalnom principu dva entiteta. Pobunjeničke regije bi dobile specijalni status, a Ukrajina međunarodne institucije koje bi bile nadređene ukrajinskim. Premda se ovo rješenje nekima doima kao poželjno, i premda je svakako bolje od ciparskog jer ipak donosi određenu integraciju, bijedno bi bilo napraviti od Ukrajine protektorat pod okriljem stranaca. U takvoj situaciji svaki napredak bi bio vrlo težak.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
