Od samog početka civilizacije kazalište je pomagalo ljudima otkriti i razumijeti sebe, svoj odnos prema svijetu, prema drugima, kao i svoj odnos prema duhovnosti. Za razliku od bilo koje druge umjetnosti, u kazalištu je fokus isključivo na čovjeku, njegovom ili njezinom postojanju i odnosu prema životu. Umjetnik, kao osoba s istančanim osjećajem za stvaranje, razvijene discipline i tehnika stvaranja, ima izrazitu potrebu prenijeti određenu poruku društvu.
"Cijeli svijet je pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu"
Kazalište je stvoreno kako bi se izrazio neki smisao, kako bi publici prenijelo određenu sliku, određeni doživljaj.
Međutim, iskustvo kazališta nudi i više od toga. U ljudskoj je prirodi odvojiti se od onih koji su drugačiji, onih koji žive život prateći neka druga pravila koja su drugačija od naših. Kazalište razbija tu barijeru razdvojenosti i omogućuje nam da doživimo svijet druge osobe, a istovremeno i da doživimo sebe u našem vlastitom svijetu. Kazalište veže nas i naš svijet na drugu osobu i njegov ili njezin svijet. U kazalište smo došli doživjeti i razumijeti spajanje našeg svijeta s tuđim svijetom, kako emocionalno tako i intelektualno.
Od kazališta primitivnih naroda, grčkog i rimskog kazališta, mračnog doba srednjeg vijeka, zatim razdoblja renesanse i protestanstke reformacije, kroz osamnaesto, devetnaesto i dvadeseto stoljeće sve do današnjih dana, svako je razdoblje doprinijelo opstanku i razvoju kazališne umjetnosti.
Prve organizirane oblike kazališne umjetnosti nalazimo u još u V. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj. U početku je to bio običan krug usred nekog prostora na kojem su se izvodile razne predstave, dok je publika stajala sa strane. Međutim, gledatelji su se uskoro počeli smještati po okolnim brežuljcima ne bi li bolje vidjeli, te su se tamo s vremenom počela graditi sjedala. Tako je nastalo poluokruglo gledalište ili theatron. Rimljani su, u općem preuzimanju grčke i helenističke kulture, preuzeli i kazališnu umjetnost. Međutim, rimska kazališta ponešto se razlikuju od grčkih. Gradila su se na vlastitim temeljima i bila su potpuno zatvorena sa svih strana. Osnovni dizajn rimskih kazališta svoje izvorište nalazi u pompejskom kazalištu, prvom velikom kamenom teatru sagrađenom u Rimu.
Mnogi su govorili da je kazalište nestalo nakon pada Rimskog carstva, i da su tek nekolicina uličnih zabavljača, žonglera i akrobata sačuvali sjećanje na kazalište. Međutim, iako su takve skupine uličnih zabavljača i žonglera svakako doprinijele održavanju određenih aspekata kazališne umjetnosti, potrebno je istaknuti i utjecaj Crkve na očuvanje kazališta. Zapravo je ironično da je Crkva, koja je zabranila izvođenje kazališnih predstava u dekadentnom periodu Rimskog carstva, bila odgovorna za očuvanje kazališta živim kroz razdoblje srednjeg vijeka. Razlog tome bila je potreba Crkve da zauzme položaj u zajednici, zajednici koja je još uvijek bila uronjena u poganske rituale i praznovjerje koji su se očitovali u sezonskim festivalima. Crkva povezuje svoje vjerske praznike s tim sezonskim festivalima i počinje koristiti dramske oblike za ilustraciju priča na kojima se temelje ti praznici kako bi ojačala značenje i važnost Crkve. Međutim rast i razvoj gradova, kao i uvođenje stabilne vlade u Europi stvaraju prostor za protestantsku reformaciju i sekularizaciju kazališta koje se oslobađa od utjecaja srednjevjekovne Crkve. Kroz XV. i XVI. stoljeće dolazi do ponovnog rođenja i otkrića klasičnih svijetova Grčke i Rima, dolazi do razdoblja renesanse. Formiraju se koherentne nacija poput Engleske, Francuske i Španjolske. Protestantska reformacija i odvajanje Engleske od katoličke Crkve za vrijeme vladavine kralja Henrika VII ostavilo je svoj utjecaj i na razvoj kazališta. Engleska je u XVI. stoljeću prelazila s katoličanstva na protestantizam pa natrag na katoličanstvo za vrijeme vladavine kraljice Mary, da bi se potom opet vratila na protestantizam dolaskom na prijestolje kraljice Elizabete I.
Jedna od najvrijednijih pojava elizabetinskog razdoblja svakako je bio razvoj profesionalne drame.
Nepotrebno je posebno naglašavati Shakespeareov neprocjenjivi utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, ali ostavila su svoj trag i u glazbi, filmu, kao i slikarstvu.
Dobar dio cjelokupnog Shakespeareovog opusa bavio se građanskim ratovima, ratovima oko nasljeđivanja prijestolja, a neke su se njegove povijesne drame bavile i opisivanjem sumnjivih okolnosti pod kojima je Henrik VII, djed kraljice Elizabete, došao na prijestolje. Do godine 1564., odnosno Shakespeareova rođenja, kraljica Elizabeta već je bila na prijestolju skoro šest godina. „Elizabetinske uredbe“ ustanovile su englesku crkvu kao protestantsku. Reformacija crkve nije ostavila traga samo na bogoslovlju i bogoslužju, već i na razdiobi nacionalnog bogatstva i političke moći, a radikalne promjene dotakle su i običan puk.
Sve do negdje 1580. gotovo svaki oblik dnevnog života bio je u skladu s bogoslužjem, dok se vjerski nauk poučavao kako slikama, tako i raznim liturgijskim postupcima poput tradicionalnih pobožnosti, kad bi svećenstvo, kao i laici, svake godine postavljali epizode iz Pasije u dramama koje bi kompletno sami osmislili.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
