Kinematografski sudar koji se pamti: Što se dogodi kad se spoje jedan od najboljih režisera, Francois Truffaut, i jedna od najtalentiranijih glumica ikad, Isabelle Adjani?

Ovog proljeća pisali smo o filmu "Do posljednjeg daha" koji bez sumnje jest najvažniji film Francuskog novog vala, ali i jedan od najvažnijih filmova uopće jer je filmu kao izražajnom sredstvu dao tad još nepoznatu dinamiku koja je zauvijek ostala dio moderne kinematografije. Jean-Luc Godard je otvarao vrata, ali svakako nije bio jedini. I dok će se njegov "À bout de souffle" uvijek tretirati kao podsjetnik na vrijeme filmske avangarde, Francois Truffaut je onaj koji će oduševiti još i šire mase te dati Francuskom novom valu ono što je možda kod nekih drugih nedostajalo (iako to nije propust) - izuzetan narativ.

Francois Truffaut 1965. Rođen 1932. u Parizu Truffaut već svojim prvim filmom "udara" po najvišoj mogućoj ljestvici, filmom "400 udaraca" (Les Quatre Cents Coups) iz 1960. Tako se posložilo da će ovo biti ne samo njegov prvi film (a stvorio ih je 20-ak) već i komercijalno daleko najuspješniji. Postoji cijeli žanr filmova "o odrastanju" koji se ponekad malo i previše rasteže na sve filmove gdje su glavne uloge djeca ili tinejdžeri. Ovo jest film iz te kategorije, ali je puno više. Ovo je film koji je u isto vrijeme i introspekcija i retrospektiva jer je inspiriran odrastanjem samog autora. Dječak po imenu Antoine Doinel je njegov alter ego.

Film je prava odiseja emocija jednog djeteta koje se suočava s neshvaćanjem vlastite obitelji, strogim nastavnicima u školi, konceptom bračne nevjere, svojom buntom, bježanjem od kuće, sitnim kriminalom. Trenuci euforije i slobode tako su dobro režirani da imaju direktan put do gledatelja izvlačeći iz njih vlastite uspomene na dječje konfuzije, želje, grandioznost svijeta koji ih okružuje. Pobjeći pod tom ogradom, trčati prema oceanu... samo ta jedna scena, samo zbog nje isplati se pogledati cijeli film, a i sve druge su izuzetne. Da ni ne govorimo o tome koliko je ovaj film važan iz kinematografskog aspekta, svaki pokret kamere je poput savršenog zamaha kistom velikog slikara.

Scena iz filma "Les Quatre Cents Coups"

I iako bi se moglo još jako puno reći o filmu "Les Quatre Cents Coups" možda je za sad dovoljno jer moramo dalje, ali ako ga slučajno niste gledali obavezno ga stavite na neki popis!

Moramo dalje jer Truffaut to zahtijeva. Treći film iz njegovog opusa, "Jules i Jim" (Jules et Jim) je također nešto što se ne može propustiti. Ova romantična drama iz 1962. je svakako ispred svog vremena i govori vrlo otvoreno o isprepletanju prijateljstva, ljubavi, poliamorije i životu koji se ponekad jednostavno mora živjeti bez udžbenika, odnosno po pravilima koja se stvaraju u hodu.

Scena iz filma "Jules et Jim"

Ali ni o ovom filmu nećemo dalje osim što ćemo sugerirati da ga se stavi na popis odmah uz "400 udaraca"! Preskačemo više remekdjela iz 60-ih i ranih 70-ih i idemo ravno na 1975. i njegov možda nešto manje poznat, ali nimalo slabiji "Priča o Adeli H." (L'Histoire d'Adèle H.)

Nakon intenzivnog i odličnog "Američka noć" (La Nuit américaine) uslijedila je Adele, povijesna drama, određeni odmak za Truffauta koji ovdje ne nastoji biti toliko predstavnik revolucionarne kamere koliko odličan pripovjedač.

U svojoj suštini to je priča stara koliko i ljubav jer otkad je ljubavi bilo je i one opsesivne, neuzvraćene, one koju je teško i gledati, a kamoli osjećati (ili biti žrtva iste!). Ključni, recimo to tako, misterij je što predstavlja ono "H" iz samog naslova. Ako bih vam to sad otkrio bio bi to popriličan "spoiler", možda... recimo samo da taj "H" predstavlja poprilično poznato prezime naše mlade protagnostice što cijelu priču ne čini samo dramom već i povijesno poprilično egzaktnu dramu koja je rekreirana prema istinitim događajima.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.