Kineska mirovna diplomacija najvažnija je sila za opstanak svijeta: Zapad im nikada neće dati priznanje, ali pomirili su Iran i Saudijsku Arabiju, Hamas i Fatah - a sad je na redu glavni izazov, ukrajinski MVP već je stigao...

Kina je diplomatska sila kojoj se ne daje dovoljno priznanja, što je razumljivo imajući u vidu da oni koji bi to priznanje eventualno trebali dati su sve veći kineski suparnici koji već godinama tvrde kako je bitno što prije i što jače "ograničiti" Kinu. No, postoji popriličan svijet i izvan prostora kineskih suparnika, a isti sve više gleda prema Kini kao novom i boljem posredniku koji je u stanju riješiti konflikte i sporove, uključujući i one koji su se do nedavno defetistički tretirali kao "nerješivi".

Dva ljuta protivnika na Bliskom istoku, sunitska Saudijska Arabija i šijitski Iran, toliko su se borili za prevlast nad regijom da su se zapravo skoro svi sukobi mogli natrag povezati s njima i njihovim posredničkim ambicijama. Strašan rat u Siriji koji je odnio na stotine tisuća života, sukobi u Iraku, rat u Jemenu... Svi ovi konflikti imali su na neki način veze s Rijadom i Teheranom. Da bi se smirio Bliski istok imperativ je bio da se smiri napetost između dvije suprotstavljene muslimanske sile koje su se promatrale kroz nišan s dvije strane Perzijskog zaljeva.

Zapad je tu bio bespomoćan, odnosno "anti-pomoćan" jer im nije bilo ni u interesu da taj konflikt utihne. Od dvije fundamentalističke zemlje odlučili su podupirati onu koja prednjači u svom fundamentalizmu, Saudijsku Arabiju, iz prostog razloga što se ova druga te presudne 1979. otela kontroli svrgnuvši pro-zapadnu vlast (sekularnu, ali krajnje autoritarnu i okrutnu).

I pitanje je do kad bi posrednički sukobi izbijali diljem Bliskog istoka da na scenu nije došao stvaran posrednik - Kina.

Kina je uspjela u relativno kratkom roku učiniti ono što su brojni geopolitički stručnjaci smatrali da je nemoguće. Pomirila je Iran i Saudijsku Arabiju, barem do te mjere da su dvije zemlje nakon pregovora u Pekingu odlučile ponovno uspostaviti diplomatske odnose koji su bili godinama u prekidu. To ne znači da je odjednom iščezlo sve nepovjerenje koje se gomilalo kroz dugo vrijeme, ali je veliki korak i put prema oporavku. Pozitivne posljedice odmah su se manifestirale diljem Bliskog istoka. Rat u Siriji je iz svoje krvave faze prešao u skoro pa potpuni mir. Nedugo zatim Sirija je vraćena i u Arapsku ligu u kojoj Saudijska Arabija vodi glavnu riječ - "Assadova Sirija" koju je Rijad godinama htio uništiti sad je primljena natrag jer se više ne percipira kao saveznik velikog neprijatelja. I dalje je važan iranski saveznik, ali sam Iran više nije taj veliki neprijatelj.

Rat u Jemenu se smirio, Saudijska Arabija prestala je s napadima. Irak, koji je skoro svaki dan bio u vijestima zbog brojnih terorističkih napada, sad je u usporedbi s tim danima prava "oaza mira".

Nitko sa Zapada nijednom nije dao adekvatno priznanje Kini, a ona je zaslužna za skoro sve ovo. Moglo bi se doslovno pokušati izračunati koliko je života spašeno zahvaljujući kineskom diplomatskom angažmanu. No, ne samo da Pekingu nije dato priznanje, Peking se zbog toga počelo promatrati s još većim nepovjerenjem, strahom, Kina je odjednom postala još veći "izazov" koji je potrebno zaustaviti. Zato što je u stanju rat pretvoriti u mir? Vrlo sumorno, ali tako ispada.

Naravno, jasno je da iza značajnog kineskog diplomatskog angažmana ne stoji samo altruizam već i vrlo konkretni interesi. Ali poanta je u tome da su i ti interesi dobri po svijet obilježen sukobima. Naime, Kini, koja sama ima velike ekonomske ambicije, zapravo najveće, odgovara maksimalan mir, maksimalan prohod kroz cijele regije, kroz Afriku, Bliski istok, Euroaziju... U konačnici možda ona potiče mir primarno znajući da će od toga sama jako profitirati, ali ako je mir nusproizvod kineskih "sebičnih ambicija", kako se itko tome može suprotstaviti?

I Kina ide dalje, a sad se već nazire njezin modus operandi. To nisu dugačke seanse koje traju mjesecima. Njeni uspjesi dolaze iznenada, iako se sigurno pomno pripremaju. Ovog tjedna stigao je još jedan veliki uspjeh za koji Kina ponovno na Zapadu neće dobiti nikakvo priznanje, ali i ne treba. Još dvoje ljutih bliskoistočnih rivala uspješno je pronašlo zajednički jezik u Pekingu, palestinski Hamas i Fatah.

Dvije glavne palestinske skupine, Hamas iz napadnutog Pojasa Gaze i Fatah s okupirane Zapadne obale, dogovorili su veliko pomirenje uz kinesko posredništvo, ali i sporazum o zajedničkom vladanju i upravljanju palestinskim teritorijima. To je veliki korak naprijed u pomirenju palestinskih frakcija, ali ujedno i veliki udarac ratobornim planovima Izraela i njihovih saveznika. Izrael, uz američki blagoslov, želi u potpunosti uništiti Hamas, ravnajući pritom cijeli Pojas Gaze, a neki će reći da je pravi cilj Izraela uništiti cijeli palestinski narod koji tamo živi, po mogućnosti natjerati ih u egzodus na Sinaj kako bi obalnu enklavu uzeli za sebe.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.