Kada govorimo o trgovinskom ratu između dvije najveće ekonomije svijeta, SAD-a i Kine, lako se može vidjeti tko napada, a tko se brani - Trumpova administracija povećava pritisak tarifama dok Kina na svaki američki potez uzvraća istom mjerom. No, ta arena sada je potrošena, tarife su uvedene skoro do maksimuma i ovaj trgovinski sukob prelazi i u druge domene. SAD je odlučio uz široke napade pokrenuti i one ciljane, "gađajući" pojedine kineske istaknute kompanije kao što je kineski tehnološki gigant Huawei, najveći svjetski proizvođač telekomunikacijske opreme.
Taman kada su iz Huawei-a počeli dobivati donekle dobre povratne informacije iz Europe, koja nije tek tako pristala na američke zahtjeve/naredbe da se kinesku kompaniju izolira, SAD je znatno pojačao napad na način da su Huawei stavili na tzv. "trgovinsku crnu listu", a ista je zapravo vrlo strogi naputak poslan iz Washingtona svim američkim kompanijama da prekinu suradnju. Svega nekoliko sati nakon ovog poteza u priču su se uključili američki Google kao i ključni američki proizvođači čipova - ukratko, bez suradnje s istima Huawei je u ozbiljnim problemima (opširnije u tekstu: Totalna eskalacija tehnološkog rata: SAD pokreće najveće oružje).
Postavlja se pitanje kako sada Huawei, odnosno Kina, mogu odgovoriti na ovo? U narednom periodu mogli bismo vidjeti pokušaj kineske kompanije da na tržište lansira svoj vlastiti operativni sustav koji bi trebao postati konkurencija Google-ovom Androidu, no za to će trebati vremena, a i pitanje je koliko će taj projekt uopće biti uspješan. U svakom slučaju to su detalji vezani uz "sanaciju štete", ali trgovinski rat i dalje traje, rasplamsava se. Što može Kina konkretno učiniti, sada?
Opcija jest sve manje, ali one koje ostaju na stolu uistinu su destruktivne. Kineska je "rak-rana" proizvodnja mikročipova, nešto što već dugi niz godina ne uspijevaju dobro savladati te zbog toga direktno ovise o američkim proizvođačima (vidi: Mikročipovi, operativni sustavi i najstrože čuvane tajne) - unatoč brzom kineskom tehnološkom razvoju na brojnim područjima, SAD je i dalje dominantan igrač i to se neće tako brzo promijeniti. No, gdje je američka "Ahilova peta"? Imaju li je uopće? Imaju - to su prirodni resursi.
Ne treba ni spominjati kako SAD već desetljećima razvija svoju vojnu i vanjsku politiku upravo s ciljem da uvijek imaju pristup ključnim resursima (jedan od glavnih povoda stranih američkih ratova) - no, da bi imali apsolutno sve što im može zatrebati morali bi pokoriti, na ovaj ili onaj način, cijeli svijet, a to još ipak nije slučaj.
Naime, Kina ima nešto što SAD-u jako treba, rijetki zemni metali. Kada bi Kina prekinula izvoz istih prema SAD-u bio bi to veliki udarac, neki ga čak nazivaju i kineskom "nuklearnom opcijom".
Zašto je ova moćna opcija na kineskom stolu? Zato što je Kina najveći proizvođač rijetkih zemnih metala na svijetu - a povrh toga ima i najveće rezerve istih!
Do koje mjere su isti SAD-u bitni najbolje se vidi iz činjenice da su upravo oni jedna od svega nekoliko kategorija koju Trumpova administracija nije stavila na popis predmeta na koje se uvode tarife. Naravno da nije, pošto ih trebaju.
Dobro, u kojoj mjeri SAD onda ovisi o Kini? U popriličnoj - čak 80% rijetkih zemnih metala SAD uvozi upravo iz Kine.
Rijetki zemni metali često se spominju u procesima proizvodnje, no što su oni zapravo? Riječ je o skupini od 17 kemijskih elemenata koji imaju specijalne karakteristike. Unatoč nazivu sami elementi nisu "rijetki" (uz iznimku radioaktivnog prometija), ono što je rijetko je pronalazak istih sa željenom koncentracijom (isto kao što i nije svaka nafta ista, vidi: Slatko-gorki svijet: SAD je jedan od najvećih izvoznika nafte, zašto je onda toliko uvozi?).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
