Kada govorimo o Kini prva aktualna asocijacija na ovu najmnogoljudniju zemlju svijeta vjerojatno je njen ubrzani ekonomski proboj bez presedana. To je svakako nešto što poprilično zabrinjava najveću ekonomsku silu svijeta koja dugo vremena nije imala rivala - SAD. No, dok se američki stručnjaci intenzivno bave pitanjem kako se "obraniti" od sve snažnije kineske konkurencije u tržišnoj bitci, dio njih razmišlja o tome kako se obraniti - u klasičnom smislu.
Nema nikakvog nagovještaja da bi Kina mogla vojno napasti SAD, štoviše, proučavajući vojnu prisutnost na karti svijeta prije bi se moglo spekulirati o američkom napadu na Kinu - ipak, kineska vojska nezaustavljivo napreduje, a ideja hipotetičkog sukoba, napada na američko kopno, nešto je čime se američki vojni eksperti sve ozbiljnije bave.
Kina simultano razvija sve grane svoje vojne moći, i američki vojni analitičari prate cjelokupan razvoj, no poseban fokus orijentiran je na - imajući u vidu američku dobru geostratešku poziciju između dva oceana - kinesku raketnu moć. Sve što ima veze s raketama zapravo.
Ono što se lansira prema "gore" može također zabrinjavati jer to je na kraju krajeva tek pravac, a svaki pravac manifestacija je raketne moći. Samim time zabrinute posebno zabrinjava i činjenica da je prošle 2018. godine Kina lansirala više raketa u orbitu od bilo koje druge zemlje na svijetu. Po tom pitanju Kina također nezaustavljivo gura naprijed, a u idućih nekoliko godina planira lansirati i najveći svemirski teleskop, najtežu raketu na svijetu, ali i svemirsku postaju koja bi bila rival ISS-u.
Ljubitelje svemira ove vijesti će svakako obradovati jer znaju da je rivalstvo među svjetskim silama najbolji katalizator za proučavanje velikog nepoznatog prostranstva. No, vojne stručnjake ne zanima toliko daleki svemir (orbita im pak itekako jest zanimljiva) već što Kina sve može potencijalno gađati na ovom planetu, ako joj se prohtje.
Novinska agencija Reuters objavila je ovog tjedna veliki izvještaj po pitanju kineske raketne vojne moći te se u uvodniku ističe: "Pod Xi Jinpingom Peking je ojačao svoje raketne snage do te mjere da brojne rakete u kineskom arsenalu danas mogu konkurirati ili čak nadjačati one američke. Ova dramatična promjena može učiniti američke nosače zrakoplova - kičmu američke vojne nadmoći - dotrajalima u sukobu s Kinom".
Kina voli sebe prikazivati miroljubivom silom koja "osvaja" svijet svojom ekonomijom, investicijama, velikim infrastrukturnim projektima, ali i diplomacijom nastojeći ne se previše uplitati u strane sukobe poručujući u gotovo svim slučajevima kako se "nadaju da će se dijalogom doći do rješenja". To zvuči smirujuće - ne bi bilo dobro da najmnogoljudnija zemlja svijeta, s jednopartijskom vlašću, doživotnim predsjednikom i sve moćnijom vojskom, gaji nekakve militarističke, osvajačke ili agresivne ambicije. No, ne vjeruju svi u kinesku miroljubivost, naročito ne oni koji opsesivno prate svaki novi kineski vojni razvoj - moglo bi se reći da im ne vjeruju jer polaze od samih sebe i iskustva da se oružje ne stvara kako bi mirovalo. S druge strane na svaki niz miroljubivih poruka iz Pekinga doći će i jedna koja će glorificirati kinesku vojnu moć - recimo dvominutni spot objavljen prošle godine pod nazivom "Ja sam kineski vojnik" koji je poprilično "prestrašio" neke (britanski tabloidi čak su ga objavili uz isticanje "straha od Trećeg svjetskog rata"). Može se reći kako se neki detalji spota mogu interpretirati na razne načine, recimo "mir iza mene, rat ispred mene" - je li to referenca na častan i obrambeni rat ili pak "obranu" u smislu preventivnog napada?
Koliko god da napetosti između Pekinga i Washingtona rastu zadnjih godina, mogućnost stvarnog rata između Kine i SAD-a i dalje se čini poprilično daleka, no nije samo direktan rat taj koji izaziva strah. Kada govorimo o SAD-u onda se "strah" javlja i od situacije da jedna zemlja ne može biti adekvatno napadnuta i poražena, odnosno da se može braniti i uzvratiti udarac. To je primjerice jedan od glavnih motivatora za postavljanje tzv. raketnog štita na prostor istočne Europe - ideja američkih vojnih stručnjaka je da bi na taj način eventualno eliminirali ruski nuklearni potencijal, a samim time i jedinu relevantnu rusku obranu u slučaju rata.
No, dok su "gubili vrijeme" nastojeći okružiti Rusiju Kina se razvila u još većeg izazivača. Nadalje, Pentagon je dva desetljeća proveo fokusirajući se na vrlo skupe ratove u Iraku i Afganistanu, a sve to vrijeme Kina je radila i usavršavala se. Danas Pentagon pak naročito brine činjenica da se kineske rakete razvijaju u jednom specifičnom pravcu - za uništenje nosača zrakoplova i vojnih baza. Drugim riječima, Kina raspolaže s vojnom tehnologijom koja bi mogla eliminirati američku vojnu prisutnost u regiji koju svakako smatra više svojom nego američkom. U isto vrijeme Amerikanci dobro pamte koji je bio cilj napada na Pearl Harbor - iznenada silovito razbiti njihovu pomorsku dominaciju.
Nitko ne kaže da je to kineski plan, ali ne mora biti - Amerikancima je već dovoljan problem da Kinezi imaju takvu mogućnost jer iz toga proizlazi sve ostalo (kako ekonomski stisnuti nekoga tko se može vojno osvetiti ako želi?).
Kineska vojna parada 2015. godine (izvor: Kevin Frayer/Getty Images)
Rakete - bilo da su na kopnu, na zrakoplovima u zraku, ili na ratnim brodovima i podmornicama - gdje god da se one nalazile u sklopu kineske vojske one su već danas u rangu američkih, ako ne i naprednije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
