Kissinger je ponovno u Kini, ona bez njega ne bi bila ono što jest, ali što ako su u međuvremenu Peking i Moskva naučili tajne njegovog realpolitika?
Tijekom današnjeg dana u Pekingu sastali su se kineski predsjednik Xi Jinping i njegov, kako sam kaže, "stari prijatelj", bivši američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger.
Henry Kissinger, koji je ove godine, 27. svibnja, proslavio svoj stoti rođendan, svakako je ikona američke diplomacije, ali i sinonim za "realpolitik" - poseban pristup kojeg je upravo on popularizirao. Iako je sam termin prvi skovao njemački pisac i političar Ludwig von Rochau iz 19. stoljeća, Kissinger ga je prilagodio za 20. stoljeća te je utjecaj istog itekako vidljiv.
Ali što je zapravo realpolitik? To je, u najjednostavnijem pojašnjenju, pragmatizam u politici. Realpolitik je pristup koji se temelji na realizmu, pragmatizmu, umjesto čvrstog oslanjanja na ideologiju. Realpolitik je metoda i pristup na temelju kojeg se može lakše pokrenuti dijalog između dvije strane koje su se počele naglo udaljavati. Rekavši to odmah možemo primijetiti da gostovanje Kissingera u Pekingu dolazi u idealnom trenutku za prakticiranje realpolitika!
Jer odnosi između SAD-a i Kine su u silaznoj putanji i to već godinama, recimo još negdje od drugog Obaminog mandata. Njegov nasljednik, Donald Trump, znatno je eskalirao napetosti prema Kini pokrenuvši trgovinski rat protiv Pekinga. Joe Biden je pak nastavio tamo gdje je Trump stao i gotovo da nije bilo popuštanja.
To je poprilično zabrinjavajuće imajući u vidu da je iduća godina izborna godina u SAD-u, a čini se da ćemo gledati revanš Bidena i Trumpa. To je loše po ovu situaciju jer su obojica vrlo anti-kineski nastrojeni.
Kissinger je pak, dakako, prošao brojne američke administracije u svojoj karijeri, a najviše će se pamtiti po ulogama u administraciji predsjednika Richarda Nixona. Štoviše, Kissinger je zadnji živući član Nixonog kabineta.
To je itekako važno u kontekstu odnosa s Kinom i nije slučajno da ga Xi Jinping pozdravlja kao "starog prijatelja".
Jer upravo je Henry Kissinger svojim angažmanom, slobodno se može reći, mijenjao povijest kad je za vrijeme Nixonove adminstracije osmislio plan za približavanje SAD-a i Kine. Uspješno su eksploatirali kinesko-sovjetski raskol u vrijeme Staljina i Mao Ce-tunga. Kina i SAD su se zbližili i to je bez sumnje doprinijelo i američkoj pobjedi u Hladnom ratu.
U isto vrijeme ni Kina danas ne bi bila to što jest da nije bilo Kissingera i procesa koji je tad započet. Zahvaljujući ekonomskoj suradnji koja se razvila Kina je u konačnici stasala u ekonomskog giganta koji svojom veličinom prestiže svog "mentora", a otkako je to očito traju i napetosti između Washingtona i Pekinga.
Ali što može vremešni Kissinger učiniti? Malo toga, osim gledati kako njegov projekt srlja u propast, a možda i u eskalaciju daleko veću od one koja trenutačno traje na istoku Europe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
