Uvod
Bilo da govorimo u kontinentalnoeuropskom pravnom sustavu ili common law-u, jedna od temeljnih zadaća države jest osiguravanje učinkovite pravne zaštite. Ovo predstavlja temeljne osnove pravnog sustava koji jamči pravnu zaštitu; neki smatraju da ona predstavlja i temeljno socijalno i ekonomsko pravo. Suvremeni razvoj svijeta u 20. i 21.stoljeću doveli su do masovne proizvodnje (npr. Fordov T-model) i potrošnje uslijed čega često dolazi do protupravnih djelovanja i povrede subjektivnih prava koja pogađaju velik broj pojedinaca. Država, odnosno njen pravosudni sustav koji pruža subjektivno, individualnu zaštitu prava i interesa pojedinaca u parničnom postupku pokazao se kao neodgovarajući.
Upravo to je dovelo do toga da su nacionalni zakonodavci počeli tražiti i kreirati određene pravne mehanizme i procedure koji će odgovarati 'duhu vremena' ( Zeitgeist) i pružiti učinkovitu zaštitu prava i interesa većeg broja. S obzirom na različitost pravnih sustava koje dijeli Atlantski ocean, razvila su se dva sustava pravne zaštite: kontinentalnoeuropski te anglosaksonski, common law sustav pravne zaštite ( čiji su najpoznatiji predstavnik Sjedinjene Američke Države). Svaki od sustava ima svoje posebnosti koje nisu primjenjive u potpunosti u onome drugom i obratno.
Pojam i pravozaštitna svrha kolektivne pravne zaštite
U pravnoj doktrini prije nekoliko desetljeća na velika vrata je najavljeno prodiranje 'novih' prava koja zahtijevaju posve različit oblik pravne zaštite od onoga koji je do tada bio ustaljen u common law-u i pravnim sustavima kontinentalnog europskog pravnog kruga te podrazumijevan kao redovan put pravne zaštite . Okolnost da se te oblike mahom shvaćalo kao 'strano tijelo' ili 'fenomen' unutar ili čak 'izvan' građanskog parničnog postupka uvjetovala je izostanak bilo kakvog sistematičnog i detaljnog proučavanja ove materije u prilično dugom vremenskom razdoblju. Dok je u pravnim sustavima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga građanski parnični postupak definiran kao dvostranački postupak za ostvarenje individualnih, subjektivnih prava, u američkom pravnom sustavu on je ( u idealnom obliku) individualni postupak koji se vodi između dviju stranaka .
Od tada narastao je interes pravne teorije pa su povedene brojne rasprave s ciljem konačnog određivanja mjesta i uloge instituta pravne zaštite u pojedinim pravnim sustavima. Međutim, unatoč nastojanjima teoretičara, nije postignut konsenzus po pitanju određenja pojma kolektivne pravne zaštite . U pravnoj literaturi, na nekim mjestima, koriste se tek kao širi pojam pri čemu se upućuje na pojam kolektivna pravna tužba. Pri tome pojam kolektivna tužba podrazumijeva različite oblike koji se, s obzirom na svoja obilježja, bitno razlikuju. Popularna tužba (actio popularis) rimskog, udružna tužba njemačkog, skupna tužba američkog prava- samo su neki od instituta koje podrazumijeva kolektivna tužba u pravnoj literaturi.
Unutar Europske unije za sada ne postoji uredba koja bi ujednačila prava država članica na području kolektivne pravne zaštite te su napori europskog zakonodavca dosad u prvom redu bili svedeni na to da potaknu države članice da stvore učinkovite nacionalne propise na ovom pravnom području . Zakonodavci na nacionalnim razinama nisu prepoznali potrebu pronalaska zajedničkog pojma kojim bi se označila sama pojava koja čini svojevrstan odmak od onoga što se smatra redovnim putem pravne zaštite u parničnom postupku za ostvarivanje individualnih, subjektivnih prava. Ovo je dovelo do toga da pojam kolektivna pravna zaštita u nacionalnim zakonodavstvima nije pronašla svoje mjesto, čak ni nakon intervencija nacionalnih zakonodavaca u regulaciji kolektivne pravne zaštite uslijed implementacije pojedinih akata EU (Smjernice 98/27/ Europskog parlamenta i Vijeća o tužbama na propuštanje radi zaštite interesa potrošača iz 1998.godine) .
Stoga je bitno razjasniti značenja pojmova kolektivna pravna zaštita i kolektivna tužba; također je bitno razgraničiti pojam kolektivna pravna zaštita i njene pojavne oblike od oblika kolektivnog ostvarenja pravne zaštite većeg broja pojedinaca u parničnom postupku. Također je bitno razgraničiti pojam kolektivne pravne zaštite od pojma redovna pravna zaštita koja se pruža u parničnom postupku za ostvarivanje individualnih, subjektivnih prava.
Pojam kolektivne pravne zaštite i kolektivne tužbe
Kolektivna pravna zaštita
Pojam kolektivne pravne zaštite (Kollektiver Rechschutz, Collective Redress) u pravnoj literaturi nije suviše rabljen niti dostatno definiran pojam . Izostanak detaljnijeg zakonskog određenja pojma kolektivna pravna zaštita u nacionalnim pravnim sustavima nije rezultirao uspješnim teorijskim određenjima pojma. Na mjestima gdje se pojam javlja u pravnoj literaturi autori su redovito imali u vidu neki od pojavnih oblika kolektivne pravne zaštite koji je u primjeni unutar nacionalnog pravnog sustava određene države. Originarna europska kolektivna pravna zaštita s regulativom koja se mora primjenjivati u čitavom europskom prostoru i u svim državama članicama, trenutno postoji u malom opsegu .
U povijesnom kontekstu u europskim zemljama privatnopravna zaštita oduvijek se zasnivala na pojedinačnim podnošenjima tužbi s ciljem zaštite subjektivnih prava i interesa. Samostalno ostvarivanje pravne zaštite nerijetko predstavlja skup i dugotrajan proces. Jedna novija procesna mogućnost je podnošenje tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Riječ je o jedinstvenom no danas više ne i dominantno američkom fenomenu čiju su dosljednu recepciju mnoge europske zemlje otklonile zbog niza problema i kontroverzi koje class action u Americi stvara .
Na europskoj sceni postoji mnoštvo modela kolektivne pravne zaštite od kojih su neki manje, a neki više razvijali pod utjecajem angloameričkih ideja o kolektivnoj pravnoj zaštiti. Svakako najzanimljivije za potrošače i poduzetnike su tužbe za naknadu štete; one su ujedno i paradigma za strah od kolektivne pravne zaštite i takozvanih 'američkih odnosa' . Mehanizme u državama članicama EU možemo podijeliti na tužbe radi naknade štete, tužbe na propuštanje (nečinidbu) i tužbe radi oduzimanje protupravne dobiti. Razlike u njihovim pravozaštitnim funkcijama i mehanizmima djelovanja pokušale su se i pokušavaju se otkloniti različitim instrumentima europske harmonizacije .
Iz tekstova dokumenata kojima se na razini EU postupovno razvijala kolektivna zaštita potrošača, vidljiv je postupan proces oblikovanja pojma kolektivna pravna zaštita i prepoznavanje pojmova koji su u njoj sadržani. Smjernica 98/27 u odredbi članka 2. navodi da tužbe na propuštanje služe ostvarivanju kolektivnih interesa potrošača, za razliku od Zelene knjige 'tužbe radi naknade štete zbog povrede EU prava o tržišnom natjecanju' koja među ograničenjima učinkovitog ostvarenja naknade štete navodi i činjenicu da 'dok pravo Unije zahtijeva učinkovit sustav za naknadu od šteta prilikom kršenja pravila tržišnog natjecanja, unutar nacionalnih zakonodavstava država članica gotovo da ne postoje instituti kolektivne i reprezentativne tužbe ili su u potpunosti nerazvijeni' . Pri tome, kolektivnu tužbu određuje kao tužbu koju podnosi u ime velikog broja povrijeđenih pojedinaca, a reprezentativnu tužbu kao tužbu koju podnosi organizacija koja zastupa interese povrijeđenih pojedinaca, poput udruge za zaštitu potrošača .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
