U jesen prošle godine, čečenski predsjednik Ramzan Kadirov je prisilio susjednu Republiku Ingušetiju da riješi teritorijalni sukob s Čečenskom Republikom koji je trajao od raspada Sovjetskog Saveza. Kao rezultat sporazuma, Ingušetija se odrekla 10 posto svog teritorija u korist Čečenije. To je dovelo do masovnih prosvjeda među Ingušima, a kao posljedica toga, do ostavke čelnika Ingušetije. Zatim je Kadirov prisilio Republiku Dagestan da se pridruži sličnim razgovorima o teritorijalnim promjenama. Bojeći se ponavljanja scenarija Ingušetije u travnju, dagestanski dionici su suspendirali pregovore. Unatoč napetostima u Ingušetiji, ruski Ustavni sud odobrio je sporazum o granici između Čečenije i Ingušetije, a središnje vlasti neće intervenirati u ovom presedanu mijenjanja granica unutar Ruske Federacije. Takav presedan ukazuje da je Kremlju iznimno važno imati Čečeniju kao bliskog saveznika središnje vlasti.
Od završetka aktivne faze Drugog čečenskog rata (2000), ruske vlasti su prebacile kontrolu nad republikom na lokalne elite u zamjenu za ublažavanje težnji za neovisnošću. To je dovelo do formiranja neformalnog i jedinstvenog statusa Čečenije u Ruskoj federaciji zvanog 'unutarnji stranci', koju karakterizira ograničena ovlast središnje vlasti nad republikom. U republici, institucije i uredi saveznih ureda formalno funkcioniraju samo na temelju zakona Ruske Federacije. U praksi, oni podliježu Kadirovim direktivama, neformalnim lokalnim shemama i običajnim čečenskim zakonima.
Suprotno saveznom zakonu, vlasti Čečenske Republike provode vlastitu praksu čečenizacije i islamizacije temeljene na povremenim ekstremnim tumačenjima lokalne kulturne i vjerske sudske prakse: dopuštajući poligamiju, brakove maloljetnih žena, "bračne" otmice, ubojstva iz časti i dominaciju čečenskog jezika u medijima, uredima i na sastancima lokalnih vlasti. To se događa uz prešutnu suglasnost središnjih vlasti, zajedno s masovnim progonom protivnika i primjenom mučenja i kolektivne represije. Osnova autonomije Čečenije je lokalna oružana formacija od 10.000 do 30.000 ljudi, tzv. Kadirovci. Formalno, oni su podložni ruskom Ministarstvu za međunarodne poslove i Nacionalnoj gardi. U stvarnosti, oni su Kadirovljeva privatna vojska koju vode njegovi suradnici. Gotovo sve obrambene i sigurnosne jedinice su pod kontrolom vlasti u Čečenskoj Republici, a neovisna je samo lokalna Federalna sigurnosna služba.
Kadirovljev klan monopolizirao je lokalno gospodarstvo. Ruska vlada kontrolira samo energetski sektor u republici, iako 80 posto njegovih prihoda dolazi iz saveznog proračuna. Čečenske vlasti također odaju počast lokalnim državnim i privatnim institucijama u obliku isplata u korist Zaklade Ahmed Kadirov, povezane s čelnikom republike (Ahmed je Ramzanov otac i prethodnik na čelnom mjestu Čečenije). Kvazi-suverenost Čečenske Republike i politika čečenizacije jačaju snažan osjećaj odvojenosti i superiornosti među Čečenima u odnosu na druge kavkaske nacije. To također čini ruski jezik i kulturu tuđima stanovnicima Republike, učvršćujući uvjerenje o svom području kao neovisnoj zemlji koja pripada Čečenima, uključujući susjedne republike Sjevernog Kavkaza, što dodatno povećava separatističke tendencije.
Čečenija je važan element borbe Rusije protiv terorizma na Sjevernom Kavkazu. Kadirovci su podupirali ruske službe u takozvanim 'začistkama' separatista i islamskih fundamentalista, koji su se sastojali od infiltriranja boraca u njihove redove ili ubijanja, izoliranja od gradova i ubijanja njihovih obitelji. Kadirovci su, kako se izvješćuje, također prognali od 4.000 do 5.000 militanata iz regije u Irak i Siriju kako bi se pridružili Daešu, uključujući oko 600 do 1.500 Čečena, a sada sprečavaju njihov povratak.
To je olakšalo ruskoj vojnoj obavještajnoj službi da se infiltrira u Daeš i da razbije tzv. Kavkaski emirat, terorističku organizaciju odgovornu za mnoga teroristička djela u Rusiji. Borba protiv islamskih radikala s čečenskim snagama povećava učinkovitost ruske antiterorističke politike. U razdoblju od 2010. do 2018. broj žrtava nasilja i terorističkih aktivnosti na sjevernom Kavkazu smanjio se za gotovo 90 posto (sa 1.710 na 110), a u Čečeniji za više od 70 posto (sa 250 na 35). Osim toga, uključivanje čečenskih trupa omogućuje saveznim vlastima da izbjegnu odgovornost za krivična djela protiv civila.
Kadirovci često djeluju bez dogovora sa saveznim vlastima. Opravdavajući to borbom protiv terorizma, borili su se protiv Kadirovljevih političkih protivnika, organizirali su oružane napade u Ingušetiji i Dagestanu i izvršili ubojstva izvan teritorija Čečenske Republike. Zahvaljujući Kadirovljevoj zaštiti, Kadirovci izbjegavaju kaznenu odgovornost za te radnje - iznimka su Čečeni koji su osuđeni 2017. za ubojstvo bivšeg potpredsjednika vlade Borisa Nemcova. To je dovelo do sukoba između Kadirova i čelnika ruskih struktura moći, koji bi željeli ograničiti vođu Čečenije da djeluje kako želi. Međutim, oni trenutno ne mogu oslabiti njegov položaj jer uživa u Putinovoj osobnoj zaštiti. Ruski predsjednik smatra čečenskog vođu jamcem ruskih prioriteta prema Sjevernom Kavkazu, osiguravajući stabilnost Čečenije i zadržavajući je unutar Ruske Federacije. Može se pretpostaviti da bi Putin čvrsto reagirao samo ako Kadirov pokuša preuzeti teritorij Ruske Federacije.
Kadirov je postao važan instrument ruske politike u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. U posljednje četiri godine, on i njegovi suradnici, kao posebni predstavnici predsjednika Putina i Ruske Federacije, održali su desetke sastanaka s najvišim vlastima Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jordana, Bahreina, Katara i Libije. Dvojica bliskih Kadirovljevih savjetnika slijede rusku politiku u regiji: Lev Dengov je šef kontaktne skupine Rusija-Libija, koji radi na povratku ruskog utjecaja u libijskom gospodarstvu, a Zijad Sabsabi, Kadirovljev izaslanik za Bliski istok i Sjevernu Afriku, odgovoran je za repatrijaciju ruskih žena i djece iz Iraka, Libije i Sirije. Važnu ulogu igraju Kadirovljeve trupe, koje su se borile ili se bore u rusko-gruzijskom sukobu, na Donbasu u Ukrajini, kao i u Siriji, gdje je ruska vojska stala na stranu Bašara Al-Asada. Trenutno se u Siriji nalazi oko 1.000 Čečena. Osim obavještajnih poslova, štite strateške objekte, humanitarnu pomoć i rekonstrukciju džamija koje financira Zaklada Ahmad Kadirov. Zaklada također uspostavlja kontakte s relativno velikom čečenskom dijasporom, uključujući Tursku, Siriju i Jordan, gradeći tako Kadirovljev utjecaj na Bliskom istoku. To jača čečenskog lidera na ruskoj političkoj sceni.
Za ruske vlasti, naizgled neovisna djelovanja Kadirova cijena je za njegov doprinos borbi protiv terorizma i stabilizaciji Čečenije. Zbog toga će se očuvati kvazi-suverenitet republike, što će Kadirovu omogućiti daljnje jačanje svoje političke pozicije, produbljivanje neovisnosti Čečenije unutar Federacije i proširenje njezina utjecaja u regiji. To će biti podržano održavanjem uloge Kadirova kao posrednika u ruskoj politici na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
Kratkoročno, scenarij u kojem Kadirovljeve radnje ugrožavaju stabilnost Sjevernog Kavkaza ili teritorijalni integritet Ruske Federacije je malo vjerojatan. Ogromna razina represije koju je Kadirov upotrijebio protiv Čečena, kao i sukob s ruskim strukturama vlasti, znači da čelnik republike mora ostati lojalan saveznim vlastima kako bi održao svoju moć i sigurnost. Međutim, ako pokuša promijeniti status quo u regiji, ruske vlasti će iskoristiti sva sredstva, uključujući vojnu silu, za ponovno uspostavljanje pune kontrole nad Sjevernim Kavkazom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
