Kako jenjava borba protiv Daeša na bojištima Iraka i Sirije, prijetnja ne nestaje, već se prebacuje na domaće fronte odakle su borci i stigli. Teroristički napadi su postali redovita prijetnja u srcu Europe, a države i institucije Europske Unije nastoje iznaći način rješavanja tih prijetnji. Jedno od mjesta o kojemu se sve više govori kao području terorističke prijetnje je Kosovo. Razloga za to ima više, ali izvan kulturno-povijesnih razloga, Kosovo pati od podjednakih poratnih poteškoća koja su pogodila Irak u vrijeme nastanka al-Kaide u Iraku i Levantu, od kojega je i nastao Daeš. Među inim, to je pogubna mješavina slabe vladavine, gospodarske stagnacije i kriza identiteta.
Nakon desetljeća međuetničkih napetosti i neuspjeha ostvarivanja svojih težnji unutar bivše Jugoslavije, Kosovo je proglasilo neovisnost od Srbije u veljači 2008. godine, te je uvjetno postalo najmlađa država u Europi (uvjetno, jer nije priznata od svih zemalja članica EU). Deset godina potom, sve veća frustracija oko manjka demokratskog napretka i percepcija nemogućnosti vladinih institucija u ostvarenju ideala neovisnosti vodi do krize povjerenja među Kosovarima. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala svrstava Kosovo na 95. od 176 promatranih zemalja svijeta, a brojna druga ispitivanja javnoga mnijenja pokazuju da većina građana Kosova ne smatra kako vlada čini dovoljno za borbu protiv iskorjenjivanja ukorijenjene korupcije.
To nezadovoljstvo dovelo je do velikog preokreta u uzorku glasovanja na posljednjim parlamentarnim izborima, gdje je stranka Vetevenodsje (Samoodređenje) dobio pojedinačno najveći broj glasova, tek nešto manje od većine. U poslijeizbornom razdoblju sve druge stranke su stvorile dovoljno veliku koaliciju da se suprotstavi stvaranju Vetevendosjeove vlade, što je uvelo zemlju u produženo razdoblje političke nesigurnosti. Naposljetku je stvorena vlada bez Vetevendosjea, ali za to su bili potrebni mjeseci pregovaranja. Napetosti na najvišim razinama vlasti odražavaju zapravo frustraciju diljem zemlje, a pogotovo jer nova vlada nije nimalo jamstvo za zaustavljanje političke krize.
Osobito je Kosovo obilježeno poteškoćama s mladima. Čak 53 posto stanovnika Kosova mlađe je od 25 godina, pa je time Kosovo i najmlađa država u Europi. Zbog spoja gospodarskih i političkih problema, nezaposlenost u dobnoj skupini između do 24 godine iznosi nevjerojatnijih 57 posto. Izazovi procesa demokratizacije uključuju osnivanje jakih transparentnih demokratskih institucija, sposobnu birokraciju, te reprezentativno zakonodavstvo koje uživa povjerenje naroda, a sve je to ujedno marginaliziralo mlade ljude jer trenutačna vladajuća elita je u potpunosti odbacila ideju mladih lidera. Stoga su neki mladi Kosova odlučili otići iz zemlje; među onima koji ostaju nastaju nedemokratski i nezakoniti načini izražavanja svoje frustracije.
Nasilne ekstremističke organizacije uspjele su kapitalizirati na ovom razvoju događaja, pa su na Kosovu ostvarene relativno visoke razine regrutiranja i radikalizacije, među kojima djeluje i Daeš. Prema istraživanju nekih instituta, Kosovari smatraju da je demokracija najbolji sustav za borbu protiv ekstremizma, ali vjera u demokratičnost Kosova je malena ili gotovo nikakva. Eksplozivna kombinacija nezadovoljnih mladih i neučinkovitih institucija dodatno su pogoršali poteškoća u pronalaženju identiteta države. Iako je većina Kosovara muslimansko, njihov albanski nacionalni i jezični identitet je uvijek bio jači od religijskog identiteta, osobito ako se uvede u sliku cjelokupni albanski etnikum u Albaniji, Grčkoj, Crnoj Gori i Srbiji, među kojima ima i velikih postotaka pravoslavnih i katoličkih Albanaca. Zato vrijedi ona slavna izreka: 'Vjera Albanaca je albanstvo'. To albanstvo je okosnica nacionalne kohezije koja je ujedinjavala albanske Kosovare protiv srbijanske i jugoslavenske vlasti tijekom gotovo cijelog 20. stoljeća.
Radikalni ekstremisti su, međutim, odlučili iskoristiti muslimanski identitet Albanaca kako bi ih uvrstili zajedno s drugim muslimanima u borbama na svjetskim bojišnicama. Među segmentima Kosovara orijentiranih ekstremizmu pojavljuje se muslimanski identitet koji nadjačava albanski identitet, što je poprilična novost u albanskoj zajednici barem od Prizrenske lige, okosnice albanskog nacionalnog projekta s kraja 19. stoljeća. Po prvi puta, međutim, razvijaju se Albanci koji napuštaju svoju zemlju prvenstveno kao muslimani i koji su pronašli svoje radikalno tumačenje identiteta kroz borbu protiv vlasti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Razvoj dvostrukog identiteta Kosovara sada proizlazi iz oba iskustva – bivanja Albancem i bivanja muslimanom. Nasilne ekstremističke organizacije iskorištavaju ovu dinamiku i predstavljaju najveću prijetnju sigurnosti u regiji.
Mijenjajuća osobina islama na Kosovu je izrazito suprotna povijesnom iskustvu umjerenog oblika islama povezanog sa sufijskim misticizmom. Uz to je islam obilježen i iskustvom života pod socijalističkim i službeno ateističkim jugoslavenskim režimom. No, vjerski sustav je bio ipak donekle slobodan službenih prijetnji i optužbi za opijum naroda, pa je pohađanje džamija bilo učestalo, te nastavljeno u postjugoslavenskom razdoblju. Službeno postoji Islamska zajednica na Kosovu, institucija koja je (kao i u susjednoj Albaniji) obilježena slabošću i pod optužbama za brojne korupcijske skandale. S obzirom da Islamska zajednica nema kohezivan organizacijski i ideološki okvir, mnogi mladi Kosovari nemaju formalno vjersko obrazovanje niti znaju interpretirati svoju religiju, te ne poznaju jaku tradiciju umjerenog islama na Balkanu.
Kosovari se stoga boje kako nasilne ekstremističke organizacije koriste ovu religijsku nepismenost za uvjeravanje regruta kako je nasilje opravdano u islamu. Kosovari stoga smatraju kako je manjak umjerenih religijskih vođa i manjak njihovog kvalitetnog obrazovanja u središtima izvan Saudijske Arabije uveo ekstremizam na Kosovo.
Umjesto njih stigli su strani imami ili oni obrazovani na Arabijskom poluotoku te kroz međunarodne 'zaklade'. Jasno je da je bolja koordinacija i uključivanje mladih Kosovara u društvene djelatnosti na nacionalnim i lokalnim razinama zadaća vladinih institucija u zemljama poput Kosova (libertarijanci bi imali dosta poteškoća na Kosovu). Kosovu iznimno treba nacionalna strategija za borbu protiv nasilnog ekstremizma koji bi morao stvoriti općinska sigurnosna vijeća za rano prepoznavanje i prilagođavanje nacionalne strategije unutar jedinstvenog lokalnog konteksta. No, kako bi se ta vijeća aktivirala, središnja vlada bi se morala dogovoriti što je njihov konkretan cilj. Za sada, Priština ne dobiva važne informacije s terena koliko je jaka radikalizacija u zemlji. Poznato je samo da je s Kosova otišlo otprilike 300 boraca za Siriju i Irak. A ta vijeća ne mogu opstati ako u njima neće sjediti lokalni imami.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
