Kompletna borba jedne lavice: Kako je Tina Turner za života morala pobjeći iz sva tri svijeta da bi napokon pronašla mir i sreću

Kasno sinoć, 24. svibnja, stigla je vijest da je u 83. godini života preminula ikona rock glazbe, Tina Turner. Iako već niz godina nije nastupala, još od 2009. kada je bila na svojoj zadnjoj turneji povodom pola stoljeća karijere, njezin odlazak je svejedno velika prekretnica. Jer sve dok je Tina bila negdje među nama može se reći da smo živjeli usporedno sa zlatnom generacijom koja je glazbu podigla na jednu razinu koja prelazi okvire užitka i razonode. Ta zlatna generacija pretvorila je glazbu u nešto bez čega bi jednostavno bilo nezamislivo živjeti, a i kad bi se živjelo to bi bio jedan vrlo bijedan život.

Odlaskom Tine Turner sva njena glazba i dalje ostaje s nama, ali sada već kao sjećanje na nju i zbog toga ne možemo ne osjećati jednu tugu koja se na trenutke osjeća kao strah. Što ako joj se cijeli svijet nakloni i "krene dalje"? Što ako Tina postane jedno od onih imena početne glazbene transformacije koja se već zaboravljaju? Jer što je s imenima koja su stvarala ono što volimo prije Elvisa Presleya? Nitko pritom ne umanjuje važnost "kralja", ali koliko se ljudi danas sjeća, recimo, Sister Rosette Tharpe, prvotne "bake rock n rolla"? Tharpe je bila ekstremno važna za same osnove rock n rolla, glazbenog žanra kojeg je sama stvarala 30-ih i 40-ih godina mješavinom gospela i svoje električne gitare.

Tharpe je samo jedno od brojnih imena koja neminovno padaju u zaborav. "Stari rockeri" je znaju, ali njih se već neko vrijeme naziva starima i jednog dana će i oni neminovno poći putem Tine Turner. Hoće li onda nove generacije prekopavati stare arhive u potrazi za zvucima iz prošlosti dok im se neprestano servira sve novija i novija glazba? Neće biti lako, jer i među novom glazbom ima jako puno dobrog tako da se konkurencija stalno povećava.

No, uspomena na Tinu Turner živjet će sigurno još dosta vremena jer sjaj njene zvijezde bio je gotovo bez usporedbe. Nakon notorno poznate veze s Ikeom Turnerom, Tina se u pravom smislu "vratila na scenu" sredinom 80-ih godina - iako je već 70-ih izdala svoje prve solo albume, no tad još nije bila tako popularna. 80-ih vratila se kao nešto najbliže što smo ikad mogli vidjeti mitološkom feniksu u kontekstu popularne glazbe. Desetljećima prije no što je problematika nasilja nad ženama postala puno veća i važnija tema, Tina ja samu sebe rekonstruirala kao pobjednicu, a ne kao patnicu i taj potez je odjeknuo svijetom.

Dobila je solidarnost i potporu kao malo tko u bilo kojem aspektu javne industrije. Danas živimo u svijetu gdje se senzibilitet prema nasilju nerijetko pokušava i grubo eksploatirati, kao što je bio primjer u "suđenju stoljeća" između Amber Heard i Johnnya Deppa, što generalnu javnost počinje stavljati u zonu automatskog skepticizma prema svim novim tvrdnjama, što je potencijalno katastrofalno za stvarne žrtve nasilja.

Tina je pak objavila svijetu svoju pobjedu u vrijeme kad je bilo skoro pa "normalno" čuti da neki muškarac tuče ženu. Štoviše, sam Ike je u svojim kasnijim intervjuima često pokušavao normalizirati i racionalizirati svoje nasilničko ponašanje prema njoj.

U intervjuu 1985. Ike je poručio: "Da, udario bih je, ali ne više no što prosječan tip tuče svoju ženu".

Je li Ike bio samo "proizvod svog vremena"? Definitivno nije. Da, nasilja je gotovo sigurno bilo više, ali bilo bi apsurdno povjerovati u njegove riječi o "prosječnom tipu" i ponašanju prema ženama. Činjenica je da je Tina imala nesreću i da ju je ta nesreća snašla dok je bila još jako mlada. Imala je svega 17 godina kad je upoznala Ikea (on je tad imao 25).

Jasno, tijekom godina, a naročito nakon Tininih memoara, Ike je prikazivan kao kakav negativac iz crtanog filma, ultimativni zločinac. I iako ništa ne može biti opravdanje za njegovo nasilje, valja spomenuti da je Ike Turner izašao iz nasilja iz kojeg tek rijetki prođu transformaciju. Sa svega nekoliko godina svjedočio je kako mu ubijaju oca - brutalno je prebijen zbog navodne afere s bjelkinjom, preminuo je kasnije od posljedica premlaćivanja. Nakon toga majka mu se ponovno udala, ovog puta za nasilnog alkoholičara koji je tukao Ikea i drugu djecu. Povrh toga kao dječak trpio je i razna druga nasilja, pa i silovanje.

Kasnije u životu postat će teški ovisnik o kokainu, a zlostavljanje Tine Turner bit će vječna asocijacija na njega do te mjere da vjerojatno nikad se neće moći "razdvojiti umjetnik od umjetnosti", ali rekavši sve to, Ike Turner bio je zaista izuzetan glazbenik čiji je sastav Kings of Rhythm 50-ih godina zaista udarao temelje glazbenog žanra u St. Louisu i okolici. Uvršten je kasnije i na 61. mjesto na popisu "100 najvećih gitarista" časopisa Rolling Stone.

Ike i Tina kasnije su kao duo stvorili svjetsku karijeru i ljudi su ih obožavali ne znajući što se sve krije u pozadini.

Nakon godina pakla Tina, koja je u jednom trenutku pokušala i samoubojstvo, skupila je hrabrosti i pobjegla od Ikea u noći 1. srpnja 1976. godine. Pobjegla je jednom i pobjegla je zauvijek, nikad ne vraćajući se natrag.

Kad je Ike preminuo 2007. godine preko svoje glasnogovornice je samo kratko poručila: "Tina nije imala nikakav kontakt s Ikeom više od 30 godina. Neće biti daljnjih komentara".

Tom kratkom porukom pokazala je do koje mjere je taj svijet zauvijek iza nje. I to je prvi svijet iz kojeg je Tina morala pobjeći da spasi sebe i pronađe sebe.

Drugi "svijet" iz kojeg je morala pobjeći da bi uopće smogla hrabrosti da ode iz prvog je onaj unutarnji, onaj koji se bavi dubljim pitanjima egzistencije i smisla življenja, onaj duhovni.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.