Konzulat u Damasku, atentat u Teheranu, napad na Libanon i ubojstvo Nasrallaha: Analiza - svaka eskalacija je izraelska zamka za Iran i od ovog plana se neće odustati

Eskalacija koja se dogodila sinoć doima se kao snažni i razorniji deja vu - Bliski istok bio je u ovakvoj (ali ne tako opasnoj) poziciji u travnju ove godine kada je Izrael izveo napad na iranski konzulat u Damasku. Iako su napetosti visoke i sukob u Gazi traje već skoro godinu dana, taj napad na konzulat bio je u neku ruku prekretnica. Taj napad Izraelu nije trebao, nema nikakvog strateškog ni vojnog opravdanja za taj udar u kojem su poginuli iranski dužnosnici i vojna lica. Jedini cilj bila je provokacija, pokušaj da se cjelokupna situacija na Bliskom istoku dodatno eskalira jer Izrael zna da ne može isključivo samo ravnati Gazu sa zemljom. Može, jako puno, ali ne može ići do kraja - ne može isprazniti cjelokupno stanovništvo Gaze (oko 2 milijuna ljudi) jer čak i njegovi pasivni saveznici bi se počeli buniti (a narodi diljem svijeta još i više).

Zato Izrael već neko vrijeme traga za novim eskalacijama, da se stvori ratni kaos u kojem bi bilo puno više toga dopušteno. Što sve? Da se Gaza potpuno uništi i da se nad njom provede maksimalni egzodus palestinskog stanovništva, odnosno da ih se protjera u Egipat ili bilo gdje diljem svijeta tko ih je voljan primiti. Nadalje, Izrael želi udar na Iran. Na tu "zlatnu priliku" čeka već jako dugo, ali zna da ne može krenuti sam i da im treba američka direktna vojna pomoć.

Izrael pak jako dobro pozna SAD i kako američka politika funkcionira. Tamošnji lideri, tko god da je na vlasti, bezuvjetno će podržati Izrael, ali na Izraelu je da stvori uvjete, casus belli, da ta američka vlast ima što za prezentirati svojoj javnosti. Napad na iranski konzulat bio je takav pokušaj. Znali su da Iran mora uzvratiti, a od te odmazde stvorit će sebi novi put prema zacrtanim ciljevima.

Iran je uzvratio, ali ne način kako je Izrael očekivao (ili se nadao). Iranska odmazda u travnju svela se na udar raketama i dronovima na Izrael, ali taj udar bio je unaprijed najavljen, čak i Americi, a ciljevi su bili isključivo vojni. Izrael je iz te odmazde prošao skoro pa neokrznut, naprežući tek mišiće svoje guste i napredne protuzračne obrane. Nedovoljno za pokretanje nečeg idućeg. Iranski napad jednostavno je bio takav da ga nitko ne bi mogao, u kontekstu postojećih neprijateljstava dakako, okarakterizirati kao nešto zbog čega bi se i SAD uključio u sukob.

Ali Izrael će nastaviti pokušavati. Idući potez bio je atentat na šefa Hamasa, Ismaila Haniyeha, koji je bio u posjeti Teheranu. Ponovno velika provokacija protiv Irana i ponovno pokušaj da se Iran uvuče u rat. No, ovog puta Iran reagira još i manje, doslovno ne reagira, ističući da će odmazda već doći, ali kad oni odluče i kako odluče. Riskantan potez za Iran, ne zbog toga što su izbjegli još jednu izraelsku zamku, već zbog toga da cijela bliskoistočna javnost, ali iranska naročito, očekuje puno čvršće i žešće poteze. Svakodnevna patnja civila u Gazi stalno pojačava pritisak na Iran - zašto ne učine nešto? Zašto ne pomognu palestinskom narodu? Jasno, oni koji to od Irana traže nisu posve svjesni prirode izraelske zamke, ali iransko rukovodstvo svakako jest.

Šef Hamasa je ubijen. Iran nije reagirao i nije se dao uvući u sukob. Jasno, ako se pita Izrael, Iran već itekako jest u sukobu, ali putem cijelog niza posrednika u sklopu tzv. Osovine otpora (koju Izrael naziva Osovina zla!) koja uključuje Hamas, Hezbollah, iračke milicije, Huti pobunjenike i druge skupine.

Nakon konzulata u Damasku i atentata na šefa Hamasa Izrael je krenuo u daljnju potragu za eskalacijom. Treći pokušaj bio im je eskalacija s libanonskim Hezbollahom, što upravo traje.

Naime, Hezbollah je od početka rata u Gazi krenuo s ispaljivanjem raketa na sjeverni Izrael u znak solidarnosti s Hamasom i Palestincima u Pojasu Gaze. Zbog toga je došlo do raseljavanja izraelskih civila na sjeveru zemlje. No, bez obzira kako Izrael to želio prikazati dramatično, činjenica jest da su Hezbollahovi raketni napadi bili poprilično sporadični (zapravo riječ je o razmjeni vatre sličnog intenziteta), do te mjere da su mnogi pristaše Palestinaca već počeli oštro kritizirati Hezbollah da ne čini dovoljno da bi se pomoglo Gazi. Pomoglo se, donekle, da se izraelske snage bar djelomično odvrati od Pojasa Gaze kako ne bi mogli tamo djelovati maksimalnom silom, no u praktičnom smislu Izrael je i dalje ubijao desetke i stotine ljudi u Gazi, iz dana u dan.

Izrael je raketiranje sjevernog dijela zemlje odlučio prikazati kao egzistencijalnu krizu, što apsolutno nije točno, ali politička retorika je odradila svoje. Nadalje, neprestano su tvrdili kako strahuju da će iz smjera Libanona krenuti sličan napad kakav se dogodio na jugu Izraela kada je Hamas iznenada napao 7. listopada. Ta tvrdnja isto nema argumenta. Kao prvo, Hamas je imao element iznenađenja, a Hezbollah to definitivno nema. Kao drugo, Hamas se probio iz opkoljene Gaze koja sve više izgleda kao ogromni koncentracijski logor, dok je Hezbollah vojna i politička organizacija u slobodnom i (do nedavno) mirnom Libanonu gdje imaju i političku vlast. Nemoguće je uspoređivati stanje Hamasa i Hezbollaha. Prvi su zarobljenici izraelske blokade, a drugi tek povremeno na meti izraelskih zračnih napada (u Libanonu i Siriji).

Bez obzira što izraelski argumenti ne stoje, eskalirali su snažno napad na Hezbollah. Eskalacija je počela koordiniranim eksplozijama njihove komunikacijske opreme da bi zatim uslijedili žestoki zračni napadi. U jednom od ogromnih napada na južni Bejrut uskoro je ubijen i šef Hezbollaha, Hasan Nasrallah, a zatim izraelska vojska poručuje da će krenuti i u kopnenu ofenzivu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.