Promjena zapadne politike uskoro bi mogla omogućiti Ukrajini da gađa raketama dugog dometa ciljeve u Rusiji.
Kijev je uporno pokušavao uvjeriti SAD, Britaniju i ostale saveznike da im omoguće napade na vojne ciljeve unutar Rusije, no SAD je odbijao dati dopuštenje za korištenje projektila dugog dometa na unutarnje ruske ciljeve zbog, kako su dugo tvrdili njihovi dužnosnici, "straha od eskalacije".
No, očito je kako se neke stvari mijenjaju, kako to obična i biva svaki put kad se Ukrajina nađe u lošoj situaciji, a ovih dana situacija po Ukrajinu nije dobra. Na istoku zemlje i dalje gube teritorij, naročito na važnom bojištu oko grada Pokrovsk. Situacija u Kursku, prostoru koji su uspjeli zauzeti unutar Rusije, isto nije povoljna po Ukrajince. Ruski pritisak sve je veći, a tijekom zadnjih 48 sati krenula je i ruska protuofenziva koja ima za cilj izbaciti ukrajinske snage. Informacije govore kako su Rusi uspjeli u relativno kratkom vremenu vratiti kontrolu nad desetak naselja u regiji Kursk. Ukrajinska strana za sad bez komentara.
Imajući u vidu da stvari ponovno ne idu dobro po Ukrajince, po već poznatom obrascu njihovi zapadni saveznici spremaju se dati im nešto što bi ih ohrabrilo i dalo im eventualno neke nove izglede. Na red je došlo dalekometno oružje - rakete kojima bi Ukrajina mogla ciljati brojne točke unutar Rusije, uključujući i Moskvu.
Naime, Ukrajina već posjeduje to oružje, britanske i američke rakete dalekog dometa, ali nema dopuštenje za njihovu uporabu osim na samoj fronti, odnosno unutar Ukrajine. Jasno, dati Ukrajini da gađa ruske gradove (iako Kijev tvrdi da želi ciljati samo vojne baze, teško da bi ostalo na tome) iznimno je riskantan potez jer Rusija bi na to mogla reagirati žestokim odgovorom koji neće biti ograničen samo na Ukrajinu.
Davanje takve opcije Ukrajincima moglo bi biti potpuno razvaljivanje vrata Pandorine kutije. U slučaju da, recimo, rakete pogode Moskvu i pritom dođe do konkretnih žrtava, nije teško zamisliti da Rusija ispali sličan broj raketa, ali ne na Ukrajinu već na neku drugu zemlju, odnosno članicu NATO-a.
Ne bi li to dovelo do izravnog i ogromnog sukoba između Rusije i NATO-a? Svakako postoji takva opasnost, ali s takvom opasnošću se obje strane igraju sad već nekoliko godina. Bilo kakav scenarij takve vrste mogao bi, u najboljem slučaju, naglo otrijezniti obje strane koje bi brzo postale svjesne da su na rubu nuklearnog rata - nešto nalik na Kubansku raketnu krizu iz listopada 1962. - pa da naglo de-eskaliraju situaciju. U najgorem pak slučaju - ne treba ni spominjati.
Zapravo rat u Ukrajini sad je u takvoj fazi da bi ga se, uz čak i umjerenu političku volju, moglo vrlo brzo završiti. Činjenica da je to već mjesecima i mjesecima rat iscrpljivanja pridonosi tome da obje strane priželjkuju kraj iako to neće javno priznati. Problem pak nastaje ako Ukrajina ima "vezane ruke", odnosno ako joj se ne dozvoljava da zaustavi rat. U tom slučaju ide se samo od jedne do druge eskalacije, a sad je na vidiku vrlo velika.
Ako pogledamo unatrag, svaki put kad je Ukrajina uspjela razbjesniti Rusiju, recimo kao što je bio upad u Kursk, Moskva bi reagirala silovitim zračnim napadima diljem zemlje. No, ti zračni napadi, iako nanose veliku štetu ukrajinskoj infrastrukturi (naročito energetskoj), ukrajinskim zapadnim saveznicima zapravo "ne znače ništa". Drugim riječima - Zapad ne osjeća težinu ruskih bombi i raketa te stoga i nema psihološkog učinka, odnosno onog koji bi potaknuo da se traži prekid sukoba.
Isto vrijedi i s druge strane. Ukrajina i saveznici uvjereni su da Rusija ne osjeća "ratnu bol" i da je neće ni osjećati dok njeni gradovi u dubini ne postanu mete na isti način kao što su to Kijev, Harkov, Odesa, Lavov i drugi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
