U nedjelju, 10. prosinca, građani Korzike izaći će na izbore na kojima se odlučuje o sudbini otoka. Velika je nada secesionističke i nacionalističke političke stranke Pé a Corsica u pobjedu, nakon što je u prvom krugu osvojila nevjerojatnih i iznenađujućih 45 posto glasova. Time bi ova stranka, koja se bori protiv donošenja odluka u Parizu, prvi puta sastavila vladu na ovom sredozemnom otoku i stvorila sve veći jaz između Korzike i Pariza.
Korzika sve više liči na katalonsku priču, a slično stanje se može očekivati i u drugim francuskim povijesnim regijama. Kao i Katalonci, Korzikanci žele zaštititi svoju kulturu, staviti svoj jezik u redovnu školsku nastavu i ojačati moći i prava regionalnog parlamenta. Za razliku od Katalonaca, na Korzici se pozivaju na odcjepljenje otoka i proglašavanje neovisnosti od Francuske. Oni samo žele dobiti što više autonomije u zemlji koja je poznata po svojoj velikoj centralizaciji. Pé a Corsica je zapravo koalicijska stranka dviju glavnih korzikanskih nacionalističkih snaga na otoku , umjereno autonomaške Femu a Corsica i snažno separatističke Corsica Libera, koja je na francuskim regionalnim izborima 2015. godine dobila 17,62 posto glasova u prvom krugu. Korzikanski nacionalizam poziva na autonomiju otoka unutar Francuske, ali i na čistu neovisnost. Takve ideje začete su u dvadesetim godinama prošlog stoljeća s osnivanjem regionalističke Korzikanske stranke akcije u gradu Bastiji. Od tada je većinu dvadesetog stoljeća Korzika bila u oružanoj borbi protiv Pariza, a 2003. godine je korzikanski referendum o povećanoj devoluciji propao za samo nekoliko postotaka.
Doduše, treba pričekati i vidjeti hoće li Pé a Corsica umjereno pregovarati s Parizom kao što su obećavali u izbornoj kampanji. Napokon, kada se može bolje lagati i pretvarati nego u to vrijeme? Nacionalisti imaju nasilnu povijest i u Parizu su oprezni kod svakog koraka prema korzikanskoj autonomiji. Čak i danas se po korzikanskim gradovima mogu vidjeti grafiti i znakovi koji podsjećaju na terorističke načine borbe Korzikanaca protiv francuske uprave. Samo prije dvije godine je ova stranka imala oružano krilo, Nacionalni oslobodilački front Korzike (FLNC). Ova je skupina zagovarala neovisnost Korzike i to oružanim načinom. Tipični militantni oblici djelovanja bili su bombaški napadi na javne zgrade, banke, turističku infrastrukturu, vojna postrojenja i francuske simbole. Skupina se ujedno bavila agresivnim napadima na pojedince, pljačkala je banke i nametala tzv. revolucionarni porez, odnosno iznuđivanje novca od lokalnih i nacionalnih kompanija. Velik broj tih napada ostvaren je u i oko francuskih gradova Nice, Marseille i Avignon. Ova organizacija je 2014. i potom opet 2016. godine najavila prestanak svoje oružane borbe, ali od glavnog FLNC-a izdvojile su se manje skupine koje i dalje aktivno podržavaju terorističke načine djelovanja.
U francuskom kolektivnom sjećanju je Korzika upravo FLNC – mjesto gdje se Francuzima može zapaliti kuća ako su dovoljno ludi da ju sagrade na otoku. Borbe i napadi su bili toliko česti da su se ljudi na ulici pitali radi li se o nekom vatrometu ili paljbi. Čini se kako mnogo Korzikanaca više podržava mirno razrješenje odnosa prema Parizu. Otkako su nacionalisti službeno položili oružje postali su iznimno uspješni na otočnim izborima, a na nedavnim parlamentarnim izborima u srpnju dobili su tri zastupnika u Parizu (od četiri poslanika s Korzike). I u ovim izborima su nacionalisti uspjeli potući svoje protivnike s ljevice i s desnice: kandidat Emmanuela Macrona dobio je jedva deset posto glasova. Razlog ovom obratu u vidu borbe jest u promjeni života na Korzici. Donedavno je ovaj otok bio siromašan, poljoprivredni i stočarski kraj, daleko više nego ijedan drugi dio Francuske. Korzikanci su se ponosili divnim plažama na kojima nije sagrađen betonski turizam kao u Španjolskoj. Korzikanci su nekako posebni po svojoj nakani održavanja otoka samo za otočane, pa se stanovnici organiziraju protiv međunarodnih ulagača u Korziku. Čak i siromašniji građani nisu skloni prodaji zemlje nikome osim svojim korzikanskim susjedima. Korzika jednostavno neće peći bagete i prodavati vino turistima. Iako je Korzika poznata po camping turizmu i luksuznim hotelima u Ajacciu i Bastiji, plaže i uvale su relativno nedirnute.
Averzija prema svemogućem Parizu je zajednička mnogim Korzikancima i velika je potpora nacionalističkom političkom pozivu. No, njihovi radikalni i za borbu spremni prethodnici nikad nisu uspjeli dobiti većinu u upravi. Sada nacionalistički šef Gilles Simeoni okreće ploču i čini se da je postigao jack-pot. Nakon pobjede u prvom krugu glasovanja, Simeoni je rekao kako njegova stranka želi mir i demokraciju, kao i emancipirani otok. Zajedno s Parizom, Korzikanci žele pronaći političko rješenje za svoje težnje. Simeoni namjerno govori o emancipaciji, a ne o neovisnosti, pa tako izgleda daleko umjereniji u svojim nastojanjima od Katalonaca. Istovremeno, prebacuje odgovornost mirnog suživota s kontinentalnom Francuskom na Pariz. Poruka je jasna: Macron se mora pomaknuti s mrtve točke, tek onda će Korzika biti mirna. Regionalni parlament na otoku bi trebao u budućnosti biti odgovoran za donošenje zakona na otoku, koji bi uživao široku autonomiju. Do sada, međutim, Macron nije odgovorio. Neće šutjeti dugo, jer su izbori takoreći odlučeni. Tada će Macron morati čestitati Simeoniju, kao jednom od najpopularnijih političara na otoku. Simeoni je tipičan Korzikanac. Kao pravnik, nekoć je branio nacionalista koji je upucao korzikanskog prefekta Claudea Erignaca 1998. godine, ali istovremeno se svake godine pojavi na obljetnici ovog atentata.
S obzirom na svoju umjerenost, Simeoni bi mogao imati problema sa svojim radikalnim koalicijskim partnerom Corsica Libera. Radi se o lijevoj separatističkoj političkoj skupini koja je nastala kao stranka 2009. godine spajanjem triju nacionalističkih grupa; Corsica Nazione, Rinnocu i Korzikanski nacionalistički savez. Corsica Libera zagovara punu neovisnost Korzike i ne osuđuje nasilna djelovanja terorističkih i ekstremnih pokreta. Stranka ima tri mjesta u Korzikanskoj skupštini i brojne lokalne vijećnike, kao i gradonačelnika malenog južnog grada Granacea. Sada, u koaliciji sa Simeonijem, njihov će se glas gromkije čuti diljem otoka i zasigurno će postavljati preduvjete za skladnu koalicijsku vlast na Korzici. Simeoniju će oni dobro doći u pregovorima s Macronom. Ako ti pregovori ne budu išli glatko, Simeoni može jednostavno odgovoriti da, ako francuski predsjednik ne želi surađivati s umjerenim autonomašima, ima slobodu pregovarati sa secesionistima o izlasku Korzike iz francuske države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
