Kriza je punoljetna i agresivna: Zašto je 2004. bila presudna godina po pitanju sukoba između Zapada i Rusije i sve što se danas događa, i tek će se dogoditi, vidjelo se već tada

Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov finski kolega Sauli Niinisto razgovarali su danas telefonski. Putin mu je pritom poručio, kako se navodi u izjavi Kremlja, da je finsko odustajanje od neutralnosti i ulazak u NATO pogreška koja će dovesti do slabljenja odnosa između Rusije i Finske. Dvojica su razgovarala nakon što je Finska potvrdila da pokreće postupak priključenja NATO-u (a očekuje se da će uskoro to potvrditi i susjedna im Švedska). Iz Moskve su odmah poručili kako taj potez smatraju prijetnjom po Rusiju te da će odgovoriti, iako nisu precizirali kako.

Finski predsjednik mu je pak rekao, kako se navodi u izjavi njegovog ureda, da su ruski zahtjevi pred kraj 2021. u kojima traže da se zemlje ne priključuju NATO-u, te velika ruska vojna invazija na Ukrajinu u veljači 2022., "promijenili sigurnosnu situaciju u Finskoj". Također je rekao kako Finska i dalje želi odnose s Rusijom voditi na "korektan i profesionalan način".

Iz Moskve su poručili kako je razgovor bio "iskrena razmjena stajališta" dok su iz Helsinkija nakon razgovora naglasili da je razgovor bio "direktan" te da je stavljen naglasak na izbjegavanje napetosti.

Sve su to uvelike protokolarne diplomatske izjave. Ruski predsjednik je finskom rekao očekivano, a i ovaj njemu natrag. Ono što je u ovoj razmjeni najvažnije ili nije rečeno ili nije podijeljeno s javnošću - što Rusija planira napraviti i kakve će to imati posljedice na sve krhkije sigurnosno stanje u Europi? Jer sve češće se rat u Ukrajini spominje kao samo prvi u nizu nadolazećih sukoba (koji bi zatim mogli dobiti nekakav neugodan kolektivni naziv).

Ulazak Finske u NATO svakako nije prvi put da se NATO granice gura ravno do ruske granice. Glavni "šok" po Rusiju dogodio se još 2004. kada se NATO po prvi put pojavio na njenim granicama (ako ne računamo ulazak Poljske u NATO 1999. - Poljska graniči s ruskom eksklavom Kalinjingrad). Te 2004. tri baltičke zemlje - Litva, Latvija i Estonija - ušle su u NATO. Ovo je bio vrlo značajan trenutak jer dvije imaju granicu s Rusijom, Latvija i Estonija (Litva pak, kao i Poljska, graniči s Kalinjingradom). Trenutak je bio važan jer su ovo bile i prve bivše sovjetske republike koje su ušle u NATO savez.

Jasno, poznavajući povijest Baltika, otpor u ovim zemljama prema SSSR-u bio je možda i najsnažniji (iako u njima živi i znatan broj ruskog stanovništva, naročito u Estoniji). Kako to da onda Putin nije pokušao spriječiti širenje NATO-a na rusku granicu? Više je razloga, jedan od većih je činjenica da su te tri baltičke zemlje bile znatno više integrirane s Europom (iste 2004. sve tri su postale i članice Europske unije), a to je nešto na čemu su i one same vrlo predano i neumorno radile još od raspada SSSR-a. Kao takve bile su percipirane kao "sastavniji" dio Europe (odnosno zapadne Europe u političkom smislu) od recimo jedne Ukrajine ili pak Gruzije. Ruskih prijetnji i upozorenja je bilo, ali širenje NATO-a na Baltik ipak je prošlo relativno mirno.

Daleko od toga da Rusija nije prosvjedovala, itekako je prosvjedovala. Tadašnji ruski ministar vanjskih poslova, Evgenij Primakov, tražio je, primjerice, reviziju granica iz 1989. pred OESS-om, no to, očekivano, nije prošlo. Ruske vlasti prijetile su i ekonomskim ratom protiv Baltika naglašavajući ne samo njihovo pristupanje NATO-u već i tretman ruske manjine u njihovim zemljama (koji je problematičan još od raspada SSSR-a, ali je to tema o kojoj se u Europi gotovo da i ne govori, ali je zato jako aktualna u Rusiji).

I zašto onda Rusija nije žešće reagirala? Zašto nije pokrenula prijetnju ekonomskim ratom protiv Litve, Latvije i Estonije? Zato što jednostavno nije mogla pošto je bila sama paralizirana u ekonomskom smislu. Isto vrijedi i za proces demilitarizacije Kalinjingrada kojeg je započeo bio Boris Jeljcin - neki su to pozdravili kao bitan potez približavanja Rusije i Zapada 90-ih godina, no glavni razlog zašto je to napravio je bilo izuzetno teško stanje u Rusiji te nemogućnost održavanja silne vojne prisutnosti kao ranije.

Danas je pak drugačije po svim točkama. Daleko od toga da Rusija jako dobro stoji ekonomski, ona se zapravo tek jedva stabilizirala tijekom zadnjih 20-ak godina, ali danas više nije Rusija 90-ih koja nije mogla djelovati ni kad je htjela, osim u slučajevima kada je vjerovala da to apsolutno mora učiniti (ratovi u Čečeniji).

Ipak, ulazak NATO-a na Baltik 2004. bio je presudan trenutak jer je Moskvi tad postalo jasno da je cilj NATO-a u konačnici preuzeti cijeli bivši SSSR-a te na taj način okružiti Rusiju. Zanimljivo je danas, iz retrospektive, gledati što je Rusija sve radila tih godina da bi spriječila ili barem usporila to širenje NATO-a prema njoj. Primjerice, kada je Poljska ulazila u NATO pokušali su s Baltikom postići nekakav sigurnosni dogovor, prije svega s Litvom, ali to nije dalo puno rezultata.

Kada je pak Baltik ušao u NATO krenuli su s jačanjem odnosa s Ukrajinom možda čak vjerujući da će moći Ukrajinu uvjeriti da ostane u njihovoj orbiti. I zaista, tih godina doimalo se kao da Rusija možda može tretirati Baltik kao teritorij koji je ionako bio "previše europski" da bi ostao orijentiran prema Moskvi, ali u zadržavanje Ukrajine mnogi su bili uvjereni.

No, ta 2004. još jednom će se pokazati sudbonosna. Naime, te godine trebali su se održati predsjednički izbori u Ukrajini, a glavni rivali bili su Viktor Janukovič i Viktor Juščenko. Bilo je to krajnje polarizirana borba pošto se Janukoviča predstavljalo kao nekog tko će jačati odnose s Moskvom, a Juščenka kao čovjeka koji želi okretanje prema Europskoj uniji.

Na izborima je u drugom krugu 21. studenog 2004. pobjedu odnio Janukovič osvojivši 49.46% dok je Juščenko dobio 46.61%. No, s ovim rezultatom se mnogi nisu mirili te je u Ukrajini izbila pobuna poznata pod nazivom Narančasta revolucija na temelju tvrdnje da su izbori bili pokradeni u korist Janukoviča. Nakon izbijanja masovnih demonstracija ukrajinski vrhovni sud je u konačnici odbacio rezultat drugog kruga te su naredili da će se drugi krug ponoviti 26. prosinca. Na ponovljenim izborima rezultat se okrenuo - sad je Juščenko proglašen pobjednikom s osvojenih 51.99% dok je Janukovič dobio 44.20%. Zapadni promatrači zaključili su da su ovi ponovljeni izbori bili "više fer" (a koliko su ti promatrači zaista objektivni to je sad već pitanje...).

I tako je Rusija u jednoj godini izgubila i Baltik i Ukrajinu. Iz današnje perspektive to znamo, no tada je izgledalo kao da nije još sve izgubljeno. Istaknuta premijerka iz vremena Narančaste revolucije, Julija Timošenko, bila je glavna kandidatkinja na idućim izborima 2010., no dogodio se šok za mnoge - pobjedu je ipak odnio, sad u novom pokušaju, Viktor Janukovič. Timošenko se žalila na rezultat, ali nove "revolucije" nije bilo.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.