PRVI KRIŽARSKI RAT
Tisućama godina Svetom zemljom i Bliskim istokom tekle su rijeke krvi. Na tom području ostali su ožiljci bitke vođene između tri svjetske religije. Međutim, najveći ožiljak ostavio je rat između kršćana i muslimana koji je krenuo krajem XI. stoljeća i koji je trajao dvije stotine godina.
Ulog je bio mali komad zemlje dug nekoliko stotina kilometara, ali koji je nudio najveću nagradu – Jeruzalem. Ovaj sveti rat prešao je u legendu, ali bilo je onih koji su ga vidjeli i doživjeli vlastitim očima. Veliki kroničari iz dva različita svijeta, kršćanskog i muslimanskog, pisali su o velikim podvizima, bitkama i ratnicima, o ljudima koji su život položili za svoga Boga. To je bio sukob dviju velikih religija, sukob između polumjeseca i križa. To su bili križarski ratovi.
Potkraj desetog i početkom jedanaestog stoljeća na teritoriju današnje središnje Francuske zavladao je pax Dei, Božji mir, mirovni pokret vođen u Božje ime koji je doveo do treuga Dei ili Božjega primirja. Potkraj jedanaestog stoljeća, međutim, mirovni napori prouzročili su križarski rat.
Jedanaesto stoljeće bilo je doba velike društvene preobrazbe s preraspodjelom povlastica između svjetovne vlasti i crkvenog autoriteta.
Obje su strane težile jačanju svoga položaja u vrlo promjenjivom svijetu i svaka je strana doživljavala duboke unutrašnje promjene.
Dok je svjetovni preustroj bio očit, crkvena je reforma klijala unutar samostanskih zidova pa je samo postupno ulazila u Crkvu i prodirala u laičko društvo.
Mirovni pokret igrao je vrlo važnu ulogu u tom procesu, i obje su ga strane nastojale iskoristiti u vlastitu korist. Razvoj mirovnog pokreta bio je neposredna obrana crkvene hijerarhije protiv nasilja, ali kroz ta mirovna nastojanja Crkva je počela upravljati društvenom preobrazbom koja joj je pomogla steći dugoročni primat u kršćanskom društvu.
Središnje pitanje svih rasprava o miru bilo je imaju li pravo Crkva ili svjetovne vlasti određivati uporabu crkvene imovine.
Početkom desetog stoljeća svećenstvo je napadalo izvlaštenje crkvene imovine, a potkraj stoljeća svećenici su počeli poduzimati korake za obranu vlastite sigurnosti i crkvene imovine, kao i sklapati savezništva s pukom kako bi i njega uključili u svoja mirovna nastojanja.
Iako je mirovni pokret bio stabilizacijska snaga u promjenjivom svijetu, također je bio i faktor promjene. Ojačao je položaj Crkve u odnosu na svjetovnu vlast, a ta promjena odnosa bila je presudna za cjelokupni preustroj vlasti u kršćanskom društvu. Nastala društvena preobrazba bila je radikalna, a njezine posljedice dugotrajne i dalekosežne.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
