Zamrznuti konflikt u Gorskom Karabahu prerastao je prije tri dana u otvoreni oružani sukob između vojske Azerbajdžana i Armenaca u kojem je već poginulo više desetaka ljudi. Još je rano da bismo mogli izvoditi zaključak da je ovdje riječ o početku novog rata ili o periodičnom i privremenom kršenja primirja 1994. kakvih je bilo i prethodnih godina.
Kao i obično, teško nam je razabrati tko je i zašto prvi napao, ali imamo informacije da se u borbama koriste tenkovi, topništvo i zrakoplovstvo, pa možemo razumjeti da je riječ o najtežem obliku kršenja primirja u ove 22 godine.
Sukobi su počeli u noći 2. travnja, kada je prema tvrdnjama Ministarstva obrane Erevana vojska Azerbajdžana napala položaje pod kontrolom snaga samoproglašenje neovisne Gorskokarabaške Republike (NKR). Iz Bakua svjedoče suprotno, navodeći da je s položaja nepriznate NKR otvorena topnička vatra na azerbajdžanska naselja u zoni razgraničenja.
Dok se međusobne optužbe i oružani sukobi nastavljaju, UN su priopćile da je život izgubilo najmanje 33 ljudi sa obje strane, a da je ranjenih oko 200. U zoni konflikta trenutačno se nalazi oko 14.000 civilnog stanovništva, koji su ostali u svojim kućama. Tek oko 50 njih izbjeglo je u susjednu Armeniju.
Do obnove neprijateljstva u Gorskom Karabahu teško da je moglo doći posve spontano ili slučajno, a eventualne uzroke za oživljavanje sukoba mogli bismo potražiti u činjenici da je kriza u odnosima između Turske i Rusije destabilizirala čitavu južnokavkasku regiju. Sa poremećajem ravnoteže u odnosima Ankare i Moskve, ovo trusno područje njihovog razgraničenja ponovo se zapalilo.
Upravo u vrijeme kada je ruski predsjednik Vladimir Putin u UN- u u New Yorku priopćio odluku da Rusija vojno ulazi na stranu Assada u borbu protiv terorista u Siriji, predsjednik Armenije Serž Sargsjan upozorio je s iste govornice da iz Azerbajdžana gađaju topničkom vatrom mirna naselja u Gorskom Karabahu, koji je naseljen Armenima. Vrlo upečatljivo bilo je što je Sargsjan za NKR rekao da je dio Armenije. Sve je to bilo krajem rujna prošle godine. U Bakuu su naravno opovrgli ove tvrdnje, navodeći da je armenski predsjednik posegao za dezinformacijama.
Nakon što je Turska srušila ruski vojni zrakoplov na granici sa Sirijom u studenom prošle godine, bio je to nagovještaj dugotrajne krize koja bi se mogla preliti i na Kavkaz. Tijekom posjeta turskog predsjednika Erdogana Azerbajdžanu odmah nakon toga, on je najavio potporu Ankare u oslobađanju okupiranog teritorija. ( vidi: Kako će se rusko-turski sukob preliti na Armeniju i Azerbajdžan)
Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov izjavio je danas da Moskva ne okrivljuje vanjsku silu ili treću stranu, pa ni Tursku, za ono što se događa u Gorskom Karabahu, ali je pozvao Ankaru da se fokusira na prekid potpore teroristima i miješanje u političke prilike u Siriji i Iraku. 'Obilje činjenica ukazuje da Turska unatoč upozorenjima produžava miješanje i podršku terorizmu. Ne mogu suditi o ulozi Turske u Karabahu, ali bilo bi ispravno kada bi Ankara bila usmjerena na prestanak potpore terorizmu', naveo je Lavrov.
Logično je da je ruski MVP u nedostatku dokaza bio suzdržan u ocjeni eventualnog turskog faktora u sukobima u Gorskom Karabahu, a logična je i namjera Moskve da održi dobre odnose s i Armenijom i Azerbajdžanom, insistirajući na mirnom rješenju konflikta. Lavrov je potvrdio da je s ruskim ministrom obrane Sergejem Šojguom na stalnoj vezi sa Erevanom i Bakuom, kojima su izrazili zabrinutost i prenijeli poruku Putina o potrebi hitnog okončanja neprijateljstava.
Za rusku stručnu javnost uglavnom nema dileme da je Turska na neki način ipak umiješana u otvaranje konflikta u NKR-u, kao i da je Baku ostao trajno nezadovoljan sporazumom iz 1994. kojim je okončan rat. Zbog toga, kao i zbog akutnih političkih potreba predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva, ovaj sukob je obnovljen. Alijev izazivanjem rata navodno pokušava riješiti unutarnju političku krizu, koja je inducirana drastičnim padom cijena nafte na svjetskom tržištu, zbog čega je ekonomija u recesiji. Rat bi, smatraju pojedini ruski analitičari, dobro došao Alijevu da se održi na vlasti.
Da rat može dobro doći pri obrani predsjedničke funkcije ne trebamo uopće sumnjati, ali morali bismo se zapitati što bi Azerbajdžan mogao dobiti eventualnim obnavljanjem rata. Situacija na terenu je takva da garantira dobro utvrđenim snagama NKR-a opstanak na ključnim položajima kojima čuvaju teritorij od prodora vojske iz Azerbajdžana. Današnje tvrdnje Bakua da je vojska uspjela ovladati nekim važnim uporištima u NKR-u nisu djelovale uvjerljivo.
Samo bi veći, a ne mali oružani sukob mogao vojnički preokrenuti ovu situaciju i omogućiti Azerbajdžanu da ovlada regijom koju naseljava oko 140.000 ljudi, od kojih su više od 75 posto Armeni. Taj rat bi teško mogao proći bez sudjelovanja Turske i Rusije, a možda i susjednog Irana i tko zna koga još. Rizici takvog eventualnog sukoba bili bi ogromni, a činjenica da je Armenija koja izravno podupire NKR članica vojnog saveza ODKB, sugerira da bi svaki oružani napad na nju bio istodobno i napad na Rusiju.
S druge strane, Armenija ne može računati na eventualno širenje teritorija izvan sporne republike, ali se može nadati da bi jednom možda mogla pripojiti sebi NKR. To se također ne bi moglo dogoditi iz čista mira, nego dakako nakon dužeg ili kraćeg konflikta visokog intenziteta.
Ukrajinska propaganda tvrdi da iza obnove oružanog konflikta u Gorskom Karabahu stoji Rusija, te da je Putinov motiv da se nakon kraćeg sukoba on pojavi kao mirotvorac i zaustavi veliki rat. Eventualni motivi Erdogana teško da bi ovdje mogli biti racionalni, ali ne treba posve isključiti da ga je savezništvo s ukrajinskim rukovodstvom inspiriralo za pravljenje štete samom sebi. Kijevski mediji također sugeriraju da je obnavljanje sukoba u NKR-u režirala Moskva, koja je proteklih godina naoružala Armeniju, ali i Azerbajdžan.
Poslije Oktobarske revolucije i poraza Turske u Velikom ratu Armenija i Azerbajdžan ratovale su od 1918. do 1920. za više spornih oblasti na južnom Kavkazu uključujući Gorski Karabah. Kada su 1920. osnovane sovjetske republike Armenija i Azerbajdžan, današnja NKR ušla je kao autonomna oblast u sastav Azerbajdžana, a pod kapom SSSR-a sporno teritorijalno pitanje nije postojalo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
