Kubanska revolucija i Kubanska raketna kriza: Događaji koji su skoro spasili i skoro uništili svijet
Povodom smrti lidera Kubanske revolucije Fidela Castra, 26. studenog 2016., donosimo vam opsežan tekst koji se dotiče ključnih događaja u njegovom životu, a to su svakako uspjeh Kubanske revolucije i Kubanska raketna kriza kada je svijet umalo potonuo u nuklearni rat.
Prvi događaj je bio ogromna prekretnica, prva velika pobjeda socijalističke revolucije u ovom dijelu svijeta. Nakon te pobjede zaista se činilo da bi socijalistička ideologija mogla postati globalna i da je svrgavanje kapitalističkog ustroja sada samo pitanje vremena. To nam objašnjava zbog čega je SAD, najveća kapitalistička sila svijeta tada i danas, pod svaku cijenu želio uništiti Kubansku revoluciju, a Fidela Castra lišiti života. U tom naumu nisu uspjeli, ali jesu uspjeli spriječiti širenje revolucije do te mjere da bi ona prožela i njihovu vlastitu radničku klasu, barem za sada.
Castra su pokušali ubiti na sve moguće načine, ali je preživio - otišao je onda kada je on to htio, a ne oni.
Drugi ključni događaj vezan uz Kubu je Kubanska raketna ili Kubanska nuklearna kriza. U jeku Hladnog rata SSSR je prebacio nuklearne rakete na Kubu i tako direktno zaprijetio SAD-u. Svijet je tada bio na samom rubu nuklearnog rata, a spašen je doslovno u zadnji čas. Svijet je spašen između ostalog i zahvaljujući Nikiti Hruščovu, tadašnjem sovjetskom lideru, mada se to desetljećima neće znati.
Fidel Castro otišao je danas, ostavljajući za sobom svijet u podjednakim tenzijama kakvim ga je i našao te pokušao mijenjati. Što će se dogoditi s njegovom Kubom, vrijeme će pokazati. Nažalost, povijest nas uči da odlazak lidera ove vrste vodi u nestabilnost. Kubanskom narodu stoga možemo samo izraziti sućut u ovom teškom trenutku te nadu da ih neće zadesiti nikakva tragična sudbina. Fidel je mrtav, ali njegova revolucija je i dalje živa - zdravstvo, školstvo, sigurnost od gladi i bijede, duh solidarnosti, bezuvjetna pomoć unesrećenima, osjećaj za kolektiv i ljudskost - to je Revolucija, a ne simboli, ikone, ili živući ili neživući lideri - ta revolucija na Kubi i dalje je živa i sada će se naći pred svojim možda i najvećim izazovom.
Sukob između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a poznat kao Kubanska raketna kriza bio je najopasniji korak prema istrebljenju ljudske vrste. Nuklearne rakete za koje se očekivalo da će biti lansirane svakog trena ugrozile su opstanak svijeta kao nikad prije u ljudskoj povijesti. Tih nekoliko dana kobnog listopada 1962. američki i sovjetski vođe preuzeli su ulogu Boga. U najsirovijem smislu odlučivalo se hoće li avantura koju je započeo naš davni predak, povlačeći se iz šume u svoju prvu spilju, biti ovdje okončana ili ne.
Uvertira u krizu
Nakon drugog svjetskog rata SAD i SSSR postali su ljuti protivnici u utrci naoružavanja poznatoj kao hladni rat.Unatoč činjenici da su obje države bile na strani sila pobjednica, tenzije su se počele pojavljivati već po završetku rata. Došlo je do podjele teritorija po političkom utjecaju. Dvije svjetske super sile bile su različite prije svega po ideologijama. SAD je propagirao kapitalizam, dok je SSSR zagovarao komunizam i marksizam.
Sukladno različitim ideološkim stajalištima, cijeli svijet (ili barem velika većina) se priklonio jednom od dva suprostavljena vojna bloka. Većina zapadnih država uz SAD bili su članovi Sjeverno-atlantskog saveza ili NATO pakta. Države koje su bile uz SSSR, mahom Istočna Europa, tvorili su Varšavski pakt.
Unatoč činjenici da su najmoćnije države svijeta izabrale strane, nije sasvim točno da su postojala samo 2 pakta. Grupiranjem u vojne saveze pojavila se i alternativa poznata kao "Savez Nesvrstanih" kojeg je osnovao Josip Broz Tito s još nekoliko istaknutih državnika kao što su bili egipatski predsjednik Nasser i indijski premijer Nehru, a bivša Jugoslavija postala je vodeća snaga treće opcije. Nesvrstanima su se priključivale države koje nisu htjele birati između NATO i Varšavskog pakta. Unatoč oslabljivanju saveza nakon raspada države osnivača - Jugoslavije, "Nesvrstani" danas broje 118 država članica.
Za potpuno razumijevanje Kubanske krize morat ćemo analizirati tadašnje trenutačno stanje u četiri države. Države koje su bile glavni protagonisti krize su: SAD, SSSR, Kuba i Turska. Od navedenih najvažnija je uloga postrevolucionarne Kube na čijem se teritoriju i odvijala čitava kriza.
SAD su još za vrijeme drugog svjetskog rata koristili kubanski teritorij za vojne baze. Po završetku rata utjecaj na Kubu od strane SAD-a je nastavljen.
50-ih godina prošlog stoljeća Kubom je vladao pro-američki diktator Fulgencio Batista.
Batistina diktatura
Neosporno je da se u Kubu 50-ih ulagala velika količina novca što je dovelo do uzdignuća srednje građanske klase.
No, većina novčanih priljeva išla je u izgradnju kockarnica koje su na Kubi bile
potpuno legalne.
Novi glamurozni kockarski raj kao i geografska blizina Kube jugu SAD-a, osiguravalo je redovni dolazak bogate elite.
Uz velik novac i kockarnice išla je i neizbježna mafija.
Kuba je uskoro postala najveće mafijaško utočište. U glavnom gradu Havani održavali su se redovito skupovi najsnažnijih mafijaških obitelji. (*Karakterističan skup ove vrste jako je dobro prikazan u kultnom filmu Kum 2.)
Fidel Castro i 100 revolucionara
Na Kubi se za vladavine Batiste jaz između bogatih i siromašnih proširio do nesrazmjernih granica.
Potlačenost stanovništva rezultiralo je, kao i u mnogim sličnim situacijama, organiziranjem marksističke gerile.
Prvom revolucionarnom gerilom upravljao je tada mladi pravnik Fidel Castro.
Kao početak kubanske revolucije uzima se 26.7.1953. Toga ljetnog dana je skupina od 100 slabo naoružanih gerilaca napala Moncado barake u gradu Santiago De Cuba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
