Libanon kroz brutalna desetljeća: Nestankom Palestine nestao je i većinski kršćanski Libanon, a izraelska okupacija i strašan masakr u Sabri i Shatilli u savezu s lokalnim fašistima stvorio je i Hezbollah i sukob bez kraja

Dok se vode borbe između Hezbollaha i IDF-a, a izraelske snage nastavljaju intenzivne zračne napade na Libanon, uključujući i na centar Bejruta, valja se podsjetiti na neke bitne činjenice u širem kontekstu sukoba koji zapravo traje već desetljećima, čak i od prije nego je nastao Hezbollah.

Godine 1982., na vrhuncu katastrofalnog 15-godišnjeg građanskog rata u Libanonu, izraelske snage su napale libanonska sela i palestinske izbjegličke logore tenkovima, zračnim udarima i artiljerijom. Izrael je opsjedao Bejrut i surađivao s desničarskim kršćanskim libanonskim milicijama koje su izvele notorni masakr palestinskih izbjeglica u Sabri i Shatilli, ubivši tisuće ljudi.

Tijekom tih godina Hezbollah je nastao kao odgovor na izraelsku okupaciju. U tom kontekstu može se reći da je Izrael "stvorio" Hezbollah, odnosno pokret otpora je stasao kao nužni odgovor ne samo na okupaciju Libanona već i na zastrašujuće masakriranje civilnog stanovništva.

Masakr u Sabri i Shatilli jedan je od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti Bliskog istoka. Dogodio se između 16. i 18. rujna 1982. godine u dva palestinska izbjeglička logora, Sabri i Shatilli, smještenima zapadno od Bejruta. Libanonske kršćanske milicije, poznate kao Falangisti, uz podršku izraelske vojske, ušle su u logore i tijekom tri dana počinile masovna ubojstva palestinskih izbjeglica, među kojima su većina bile žene, djeca i starci. Prema različitim procjenama, broj ubijenih varira od 700 do preko 3000 ljudi.

Masakr je uslijedio nakon izraelske invazije na Libanon u lipnju 1982., koju je Izrael opravdavao potrebom da se unište baze Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koja je operirala iz Libanona. Nakon što su izraelske snage zauzele zapadni Bejrut, PLO je bio prisiljen povući svoje borce iz grada u sklopu međunarodnog sporazuma, a izbjeglički logori ostali su nezaštićeni. Iako izraelska vojska nije izravno sudjelovala u pokolju, bila je odgovorna za omogućavanje ulaska Falangista u logore, a izraelske snage su postavile kontrolne točke oko logora, sprječavajući bijeg izbjeglica.

Mnogi će se složiti da ovo predstavlja gotovo potpunu odgovornost. Da, fašistički Falangisti ubijali su civile, ali izraelska vojska ih je pustila unutra i držala obruč oko kampova kako civili ne bi mogli pobjeći.

Ovaj događaj izazvao je međunarodni bijes i osudu. Izraelska Vlada suočila se s optužbama da je ne samo znala za masakr, već i da ga je dopustila, što je dovelo do unutarnjih političkih previranja. Nakon istrage, izraelska Kahanova komisija zaključila je da je izraelski ministar obrane Ariel Sharon imao "neposrednu odgovornost" za masakr, što je dovelo do njegove ostavke na ministarskoj poziciji. Apsolutno nikakva pravda znajući da se Sharon kasnije vratio s još jačom pozicijom - bio je premijer od 2001. do 2006. godine.

Masakr u Sabri i Shatilli ostao je simbol brutalnosti prema palestinskom narodu, dodatno zaoštrivši sukobe na Bliskom istoku i ostavljajući duboke traume u kolektivnom sjećanju regije.

Falangisti, poznati i kao Falanga ili Libanonske kršćanske falange, bili su desničarska kršćanska milicija u Libanonu, osnovana još 1936. godine. Falanga je bila povezana s maronitskom kršćanskom zajednicom, koja je činila značajan dio libanonske populacije. Tijekom libanonskog građanskog rata, koji je trajao od 1975. do 1990. godine, Falangisti su igrali ključnu ulogu u sukobima između različitih etničkih i vjerskih skupina unutar zemlje.

Razlozi zbog kojih su Falangisti izvršili masakr u Sabri i Shatilli povezani su s njihovim dugogodišnjim neprijateljstvom prema Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) i palestinskim izbjeglicama, koje su pak smatrali prijetnjom za kršćansku dominaciju u Libanonu. Podsjetimo, nakon osnutka Izraela došlo je masovnog progona Palestinaca s njihove zemlje, mnogi su završili trajno u Libanonu mijenjajući drastično tu zemlju.

Prije masovnog dolaska palestinskih izbjeglica, Libanon je imao kršćansku većinu. Početkom 20. stoljeća, Libanon je bio prepoznat kao zemlja s relativno visokim udjelom kršćanskog stanovništva, posebno u usporedbi s okolnim arapskim državama. Tijekom formiranja Libanona kao odvojene političke jedinice pod francuskim mandatom nakon Prvog svjetskog rata, kršćani su bili u većini. Ova činjenica odigrala je ključnu ulogu u političkom ustroju zemlje, gdje su kršćani imali vodeće uloge u vlasti i društvu.

Prema popisu stanovništva iz 1932. godine, posljednjem službenom popisu u Libanonu, kršćani su činili oko 51% stanovništva, dok su muslimani činili oko 49%. No, tijekom i nakon 1948. godine, kada je Izrael osnovan, valovi izbjeglica dodatno su povećali broj muslimana u Libanonu.

Do 1970-ih godina, demografska slika Libanona se značajno promijenila. Dolazak palestinskih izbjeglica, koji su bili većinom muslimani, destabilizirao je krhku ravnotežu između vjerskih zajednica. Dok su maroniti i druge kršćanske zajednice i dalje zadržavali dominantan politički položaj, muslimanska populacija, uključujući sunite, šijite i druze, značajno je narasla. Ova demografska promjena, zajedno s političkim, društvenim i ekonomskim napetostima, doprinijela je izbijanju libanonskog građanskog rata 1975. godine.

Iako nema službenih podataka zbog nedostatka popisa stanovništva, procjene sugeriraju da su kršćani tijekom rata i nakon njega postali manjina u zemlji, s udjelom populacije ispod 40%, dok su muslimanske zajednice postale većina.

PLO, koji se borio protiv izraelske okupacije Palestine, također je postao važan faktor u libanonskom građanskom ratu, jer su palestinski borci često koristili libanonski teritorij za napade na Izrael. Falangisti su Palestince smatrali destabilizirajućim čimbenikom koji je prijetio njihovom političkom utjecaju u zemlji, što je, očekivano, dodatno pogoršalo napetosti između različitih zajednica u Libanonu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.