S ovom dugom i razrađenom analizom profesor Luciano Vasapollo daje svoj prijedlog rekonstrukcije krize, koja potresa svjetski kapitalizam. To je prije svega politička kriza, iz koje neće biti izlaza nikakvim ublažavajućim receptima, već jedino radikalno alternativnim prijedlogom.
Sadašnju krizu, nemire i potrese u Europi, koji se događaju za profesora primijenjene ekonomije, Luciana Vasapolla i direktora Cestes - Proteo (Studijskog Centra USB), treba promatrati unutar vrlo dugog histrijsko-ekonomskog procesa, o kojem treba precizno voditi računa, kako bi se shvatio njegov stvarni doseg.
Luciano Vasapollo:
"Ono što se danas događa je političko-ekonomska posljedica niza godina i nije moguće samo putem neke pojedinosti shvatiti tip, porijeklo i učinke ove krize. U načinu proizvodnje može se, u marksističkim terminima, analizirati tipologije ove krize, koja ima karakter konjunkture, ali je ujedno strukturalna i sistemska. Danas svi govore o krizi sistema, a malo njih zna o čemu se radi, a osim toga, kad smo mi, marksistički analitičari, govorili o tome devedesetih godina, nisu nas uopće ozbiljno shvaćali."
U čemu su suštinske razlike?
"Konjunkturnu krizu treba smatrati kao "normalnu", jer nije istina da je kapitalistički način proizvodnje uravnotežen i da je stalno u kvantitativnom porastu. Marks je potpuno bio u pravu kad je prepoznao krizu kao unutarnju fazu ciklusa izvjesnog ekonomskog modela, koji je neuravnotežen, pa tako nailaze faze hiperprodukcije, a to stanje dovodi do posljedica kao što su neizbježno prisiljavanje na uništavanje proizvodnih snaga, što znači uništavanje suviška radne snage kao i suviška kapitala. A ti su kapitali, koje treba uništiti, materijalni, tehnološki i financijski, kako bi se ponovo stvorili uvjeti za masovni rast i kako bi se profitne stope smatrale "zadovoljavajućim", te se tako moglo postići ponovno investiranje viška vrijednosti u nove procese akumulacije kapitala, koji bi davali još veći profit.
Velika kriza iz 1929. poprimila je međutim strukturalni karakter, jer je međunarodnom kapitalu bio potreban nov i drugačiji model akumulacije, iako je sama tadašnja kriza u ono vrijeme bila predstavljana, kao i ova današnja, kao kriza financijskog karaktera, ali je ustvari i ona počela od temelja sistema, odnosno imala je duboku makroekonomsku bazu u samom načinu kapitalističke proizvodnje.
Izlaz iz krize bio je postavljanje fordizma i taylorizma kao proizvodnog modela uz primjenu keynesizma kao podrške potražnji. Ujedno su bile učinjene velike intervencije u javnu ekonomiju, odnosno povećene su investicije u javnu potrošnju, koja smjesta ne biva prevedena u socijalne troškove.
Tako da se iz krize 1929 nije izašlo new dealom već ratnim keynesizmom, koji je dostigao svoju najveću razinu u Drugom Svjetskom ratu i u posljeratnoj izgradnji. Sjedinjene Države postaju nova svjetska lokomotiva kapitalističkog razvoja, i doista one pojačavaju svoj industrijsko vojni aparat u pripremi za rat, a pošto je rat završen, ne moraju misliti ni na obnovu, jer se rat nije vodio na njihovom teritoriju, pa mogu svoja sredstva usmjeriti u proizvodne investicije i u rekonstrukciju europskih zemalja, koje su podnijele velika ratna razaranja i na taj način su SAD ostvarile veliku državnu investiciju, putem politike pomoći Europi po modelu "Marshallovog plana".
To stanje je dozvolilo SAD da se ekonomski razvije na osnovu uvoza i zaduživanja unutarnjeg i vanjskog, javnog i privatnog. Tako strukturirana ekonomija, koja počiva na zaduživanju, jer je zasnovana na uvozu, određuje količinu dolara i vrijednosnih papira u dolarima zacijelo daleko veću od bogatstva Sjedinjenih Država, kršeći na taj način temeljne odredbe dogovora u Bretton Woodsu.
Zemlje kreditori tako skupljaju valutu SAD-a u svijetu, koji je jako "dolariziran". To dovodi do situacije u šezdesetim godinama, da na svjetskoj razini kruži više dolara - i to bar šest puta više no što je bogatsvo Sjedinjenih Država – pa prema tome dogovori iz Bretton Woodsa neminovno odlaze dođavola i to jednostranim nametanjem takvog ponašanja od strane Sjedinjenih Država, koje žele imati slobodnog prostora za dalji razvoj uvozno-dužničkog modela, koji namjeravaju naturiti svijetu u političko-komercijalnim terminima, kao i političko vojnim i ekspanzionističkim."
Da li zbog toga što se u međuvremenu promijenio i scenarij svijeta?
"Naravno, jer su u međuvremenu u igru ušli još dva međunarodna natjecatelja, a to su zemlje koje su bile u Svjetskom sukobu poražene - Njemačka i Japan. Obje zemlje izabiru kao model vlastite obnove pojačanje vlastitog unutarnjeg sistema, znači kapitalistički model različit od sjedinjenoameričkog, daleko manje agresivan. Taj je model nazvan rajnsko-japanskim, a zasnivao se prije svega na moćnom i na nov način kvalificiranom industrijskom aparatu, u funkciji vrlo pomno razrađene i konkurentne usmjerenosti na izvoz, a pri tom zadržavaju još uvijek vrlo snažnu ulogu javnih poduzeća; taj je model podržavao surađivanje sa sindikalnim snagama i njegovu je uravnoteženost jamčio model kapitalizma socijalnog karaktera, različit od modela kapitalizma SAD-a, ili, bolje rečeno, od anglo-saksonskog modela, nazvanog još agresivnim i divljim kapitalizmom.
Rajnsko-japanski model je dozvolio tim zemljama veliko povećanje unutarnjeg industrijskog aparata, zadržavajući relativno visoke plaće i održavajući tim putem nisku društvenu konfliktnost. Ta je situacija odmah stvorila probleme konkurencije Sjedinjenim Državama, koje su prema Japanu usmjerile pravi pravcati rat raznim špekulacijama, kako bu umanjile njegovu međunarodnu konkurentnost, kao i konkurentnost yena. A Njemačka je u međuvremenu nastavila jačati vlastitu industriju i još više pojačala izvoznu sposobnost, a da bi zadržala taj model i njoj je trebala jaka valuta kao i izvjesna europska zona, koja bi predstavljala ekonomsko-komercijalni pol pod njemačkim vodstvom i zato je bilo nužno da uništi druge natjecatelje, koji su postajali unutar tog novog geoekonomskog pola, a to je postigla time, što ih je deindustrijalizirala i učinila zavisnima u njemačkom izvozu...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
