Mediteran je nesumnjivi dio europskog identiteta i povijesti, ali je Europa pokazala besramnu sposobnost dvostruke politike prema svojem južnom i jugoistočnom susjedstvu, uvijek u svom uskom interesu. Institucije Europske Unije možda i nisu prve na listi optužbi za takvo stanje, već su to pojedine nacionalne vlade koje se ne drže donesenih odluka na europskoj razini i vode neku svoju politiku koja uništava potencijalna transmediteranska partnerstva.
Tako Europa propovijeda velike ideje o demokraciji i nacionalnom samoodređenju, ali je ostavila sirijski narod prepušten međusobno sukobljenim političkim frakcijama i međunarodnim utjecajima. U Siriji se vidi sva tragika europske nesposobnosti sprječavanja sukoba u svojem dvorištu, osobito sukoba koji je doveo do toliko snažne migracije ljudi prema europskim granicama. Mlaki izrazi potpore sirijskoj oporbi, uz istovremeno održavanje smisla za održavanjem predsjednika Bašara al-Asada na vlasti upravo su pitijevski oblici europske sirijske politike. Problem je što se europske zemlje ne mogu odlučiti uz koju stranu bi se svrstale u mirovnom procesu u Siriji. Iako je Bruxelles više sklon suradnji u okviru Ženevskog procesa, očito je da zaključci pregovora u Astani imaju veći učinak u Siriji, pa bi europske države trebale pogledati i na tu stranu. Umjesto suradnje s Amerikancima u obliku pritiska na Asada, Iran i Rusiju, Europljani bi morali sudjelovati u obliku pomirenja i medijacije u pregovorima, prepoznavajući rješenje sirijskog sukoba kao velik uspjeh u mediteranskom bazenu. Najzad, milijuni Sirijaca koji su napustili Siriju, najvjerojatnije se neće vratiti kući – barem ne ako ne postoji vrlo jasan i pravičan oblik nacionalnog pomirenja.
Sirija je paradigmatičan slučaj europske mediteranske politike. EU je naivno mislila da će Asadova vlada pasti kratko nakon sirijskog ustanka, ali je predsjednik ostao u Damasku daleko dulje nego što su se mnogi Europljani nadali. Sjedinjene Države su ušle u neočekivan odnos s Rusijom o Siriji, stvarajući time još jednu novu situaciju za Europu. Rusija, koja također ozbiljno utječe na Europu, je pomogla Asadu, a turski prelazak na rusku stranu još je značajniji u vidu dogovora Ankare i Bruxellesa o izbjeglicama. Uz sve to, institucionalna arhitektura europske vanjske politike je rezultirala u potpuni nedostatak europskog utjecaja na događanja u Siriji, što je imalo negativne posljedice za europski status na Mediteranu. EU je u potrebi prilagodbe nove geopolitičke slike i to u smislu preoblikovanja svojih pozicija prema ključnim akterima u Siriji.
Europa je pozdravila akcije arapske mladeži u borbi protiv despotizma u svojim zemljama, a potom je potpisala lukrativne dogovore i ugovore koji ne odgovaraju pravima zaštite radnika s istim tim režimima. Ta mladež gleda s nadom i očekivanjima na sjevernu stranu Mediterana. Tunis Je nekako uspio uteći logici tzv. Arapskog proljeća, ali je i u toj zemlji negativan učinak ostavljanja na cjedilu proizveo zemlju s najvećim brojem stranih boraca u Daešovim redovima u Siriji, Iraku i Libiji. Libija je u posvemašnjem rasulu, a europske države nemaju jasan stav koju vladu priznati kao službenu. U Egiptu je razočarenje europskim stavovima najveće. Nakon uspješne revolucije na Tahriru, ukidanja Mubarakove vojne diktature i otvaranja demokratskog prostora, Europa je zašutjela kada je izvršen vojni udar i srušena legalno izabrana vlast. Sada Europa želi stvarati što bolje odnose s al-Sisijem baš kao što je to radila i s Mubarakom, unatoč svojem govoru poštivanja demokracije i višestranačkog biranja. Iako se Europljani nadaju da će podržavanjem čvrstih vlastodržaca zaustaviti navalu imigranata iz subsaharske Afrike, upravo je svojim stavom i neintervencijama uspjela ostvariti pokretanje arapskog stanovništva prema sjeveru.
Zapravo i u tom segmentu je vidljiva licemjernost Europe. Iako tvrdi da brani socijalnu koheziju i solidarnost sa siromašnim nacijama, odbacuje sve ljude koji traže spas od bijede i represije unutar svojih granica. Iako je iznimno potrebno ostvariti puno poštivanje uvjeta Schengenskog prostora, svakako je potrebna europska pomoć u zemljama poput Čada, Mauritanije, Malija, Sudana, koje pritišću južni Mediteran i stvaraju negativne mreže krijumčara, kriminala i iskorištavanja ljudi. Dakako da je uloga složnog i ujedinjenog Mediterana upravo konstruktivna pomoć državama odakle unesrećeni dolaze. Ali, dok Europa propituje proces neoliberalnoga gospodarstva i politika u svom području, te uvodi protekcionizam i mjere štednje, podupire provođenje procesa strukturalnog prilagođavanja u južnim mediteranskim zemljama i u Sahelu koje štete najugroženijim skupinama građana.
Mediteranske zemlje su u nekim oblicima multilateralnih i bilateralnih odnosa, a osobito putem Europske politike prema susjedstvu, što uključuje ugovore o slobodnoj trgovini ili o bilateralnoj decentraliziranoj suradnji. Ipak, ove inicijative su daleko od pravednog odnosa i često imaju biljeg iskorištavanja i dominacije.
Najdiskriminiraniji su južni dijelovi Italije, Grčke, Španjolske, kao i južne mediteranske zemlje, jer ova područja ne dobivaju izravne dobiti u okviru ovih partnerstava. Europska ulaganja motivirana su sigurnosnim ciljevima, a ne gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem cijeloga Mediterana. Trenutačna zabrinutost europskih (većinom nemediteranskih) zemalja je zaustavljanje migracija, a ne onih čimbenika koji potiču te migracije: oružani sukobi u nekoliko bliskoistočnih zemalja, napredne klimatske promjene koje utječu na život u Sahelu, ozbiljna kršenja ljudskih prava u autoritarnim režimima, te siromaštvo i glad koja utječe na mnoge stanovnike Juga. Umjesto ovoga stanja, sve mediteranske zemlje morale bi se složiti oko financiranja strukturalnog regionalnog razvoja s ciljem društvene i gospodarske jednakosti, jednakog pristupa uslugama i mogućnostima, te autonomne kulture.
Dvostruke politike Europske unije i pojedinih zemalja članica (kao što su politike Francuske ili Italije) uništavaju povjerenje građana u stvaranje zajedničkog prostora suradnje na temelju zajedničkih interesa, ljudske bliskosti i demokratskog ustrojstva. Današnja slika Sredozemlja, s mnogostrukim statusima i lojalnostima, nepostojanjem prava i odgovornosti, te trajnom nesigurnošću zahtijeva stvaranje transnacionalnog građanskog okvira nadahnutog mediteranskim duhom raznolikosti, razmjene i gostoprimstva. To zahtijeva rad na iskorjenjivanju europocentričnosti i autoritarizma. Dok se bez problema mogu sačuvati identiteti nacije, religije, društvenog položaja, sredozemni prostor ima kapacitet stvaranja i zajedničkog identiteta i transmediteranske vizije jednog drugog oblika građanstva.
Vezano uz temu:
Mediteranski manifest (I. dio): Prema kozmopolitskom Sredozemlju 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
