Drugi svjetski rat je bio jedan od najrazornijih konflikata u povijesti čovječanstva. No istovremeno iz vojne perspektive, taj rat je iznjedrio neke od najvećih vojskovođa i generala koje je svijet ikada vidio. Briljantni vojni umovi poput Rommela, Pattona, Montgomeryja i Žukova su se sukobljavali na svjetskim bojištima i opetovano dokazivali taktičke i strateške vještine na terenu. No među vojnim genijima, te između mitova i realnosti, svoje zasluženo mjesto opravdano pronalazi i tenkovski zapovjednik Waffen-SS-a, Michael Wittman.
Kao najuspješniji tenkist u cijeloj povijesti ratovanja, Wittman se pokazao kao vrlo karizmatičan zapovjednik koji je sijao strah kako na Istočnoj tako i na Zapadnoj fronti. I upravo se u Normandiji odigrala bitka koja je ovom zapovjedniku SS-a zapečatila svjetsku slavu kada je u petnaest minuta, većinom sam, uništio 14 tenkova, dva protutenkovska topa i 15 transportera.
No njegova slavna priča počinje 1934, kada se davno prije nego što je postao poznat po svojim vojnim uspjesima, pridružio vojsci kao običan vojnik.
Nakon dvije godine službe u kojoj je stekao čin časnika, Wittmann se pridružio SS-u, a kasnije se prijavio za novoformiranu 1. SS -Panzer-Divizije "Leibstandarte SS Adolf Hitler" (LSSAH) gdje je dobio trening vozača. Nakon sudjelovanja u okupaciji Austrije i Sudetenlanda, postao je članom nacističke stranke. Iako je Wittmann pokazao entuzijazam, ambiciju i talent da bude vozač tenkova, zbog manjka iskustva bio je priključen izvidničkoj jedinici LSSAH-a, te je dobio zapovjedništvo nad oklopnim automobilom Sd.Kfz.232.
Kako je Leibstandarte SS u početku bio formiran kao Hitlerova osobna garda, njezine tenkovske jedinice su se smatrale elitom. Wittmann je zadobio povjerenje i poštovanje svojih suboraca. Nakon vojne kampanje u Poljskoj, dobio je dodatnu obuku u Berlinu i prebačen u drugi vojni sektor i upravo od tog trenutka Wittmann pokazuje vojnu briljantnost koja ga je pretvorila u legendu.
Nakon uspješne kampanje na Balkanu, gdje je Wittmann pokazao svoju sposobnosti zapovijedajući oklopnim vozilom Stug III (posebno u Grčkoj), njegova je divizija premještena kako bi asistirala njemačkim postrojbama na istočnoj fronti. Nakon samo mjesec dana kampanje, Wittman je dobio Željezni križ druge klase zbog izvanredne vojne službe protiv neprijateljskih tenkova. Iako je ranjen, odbio je napustiti bojno polje što mu je donijelo još jedno odličje. Njegov Željezni križ postao je prve klase nakon što je u jednom sukobu uništio 6 sovjetskih tenkova. Napredovao je kroz vojne redove te mu je ponuđena dodatna obuka nakon čega je konačno dobio zapovjedništvo nad svojim omiljenim vozilom, Tigar I.
Vratio se na bojno polje 1943. godine, baš na vrijeme da sudjeluje u najvećoj tenkovskoj bitci u povijesti - kod Kurska, ili kako su je nazvali Nijemci - Operacija Citadela. U prvom je danu Wittmann uništio 12 tankova T-34.a do kraja bitke njegov rezultat je uključivao 30 uništenih tenkova i 28 protutenkovskih topova. No on nije bio jedini koji je pridonio uspjehu i superiornosti njemačkog panzera - uvijek je bio okružen pažljivo odabranom vrhunskom posadom. Iako je promijenio broj članova posade, proveo je najveći dio rata u pratnji svog topnika, Balthasara "Bobby" Wolla koji je bio poznat u njemačkoj vojsci baš kao i sam Wittmann.
Wollova sposobnost gađanja meta dok se tenk kretao velikom brzinom je bila zapanjujuća. Wittmann i Woll su se pokazali kao vrlo dobar tim. Proveli su veći dio svog vremena na istočnoj fronti, svakodnevno uništavajući neprijateljske mete. Dvojica su bili bliski prijatelji, a Woll je služio i kao svjedok na Wittmannovom vjenčanju. Uz to Woll je dobio 1944. Viteški križ željeznog križa, a ubrzo nakon toga i zapovjedništvo nad vlastitim tenkom. Ozbiljno je ranjen 1945. godine, u Francuskoj, kada je saveznički zrakoplov bombardirao i desetkovao njegovu tenkovsku eskadrilu te je dočekao kraj rata u bolnici. Nakon toga postaje električar u Zapadnoj Njemačkoj te je preminuo 1996. godine.
Vrativši se na Istočni front, iako su sovjetski protunapadi počeli potiskivati Nijemce iz Rusije, Wittmann je i dalje nastavio nizati vojne uspjehe te je dobio Viteški križ za neutralizaciju 88 tenkova i razarača tenkova. Osim toga, Wittmann je uništio niz protutenkovskih i protupješadijskih topova. Kontrolirao je bojno polje, osjećajući se sve više sigurnije i samouvjerenije nakon svake pobjede.
Wittmann je zaradio nadimak Crni Barun, kao referencu na Manfreda von Richthofena najuspješnijeg pilota Prvog svjetskog rata, poznatog kao Crveni Barun. Ovaj nadimak po nekima nije samo odražavao njegov uspjeh na bojnom polju, nego i Viteštvo koje je prakticirao. Postoji anegdota koja tvrdi da je Wittmann jednom prilikom uništio sovjetski T-34, a neprijateljska posada je ostala zahvaćena vatrom dok je bježala iz gorućeg tenka. Wittmann je zaustavio svoj panzer i zapovjedio svojim ljudima da pomognu neprijateljskoj posadi dekama kako bi se ugasila vatra. Nakon što je sve prošlo, dvije su se strane razdvojile, oboje čuvajući svoju vojnu čast.
Možda najpoznatija pobjeda koju je ostvario Michael Wittmann je ona u Villers-Bocageu tjedan dana nakon savezničke invazije Normandije. U to vrijeme, SS-ovskom zapovjedniku je povjereno da čuva grad zajedno s još pet Tigar panzera. Bili su stacionirani u blizini grada na točki kodnog naziva Brdo 213.
Glavni elementi britanske 7. Oklopne Divizije (slavni Pustinjski štakori koji su se borili protiv Rommela u Africi) su bili u ofenzivi, a jedan od njihovih ciljeva je bio zauzimanje Villers-Bocagea. Wittmann nije očekivao dolazak saveznika tako brzo i iako Nijemci nisu bili otkriveni u vrijeme kada su se britanski tenkovi približavali gradu, bilo je jasno da će uskoro biti uočeni. Britanci su bez borbe osvojili Villers-Bocage, ali sljedećeg jutra ih je dočekao pakao na bojištu. Dok je glavni dio savezničkog stupca nastavio prema brdu 213, Wittmann je organizirao iznenadni napad.
Sam je odlučio napasti stražnji dio britanske kolone dok su se ostala četiri Tigrova sukobila direktno s britanskom ofenzivom. Wittmann je izazvao masovnu paniku uništenjem 8 savezničkih tenkova i nekoliko drugih oklopnih vozila i protutenkovskih oružja. Potom je krenuo u juriš na grad Villers-Bocage. Element iznenađenja je još više potencirao njegov Blitzkrieg, budući da saveznici nisu uspjeli brzo reagirati te je Wittmann neutralizirao njihove tenkove, pretrpjevši minimalnu štetu. I dok je nacistička propaganda, u očajničkoj potrebi za junacima koji bi poslužili kao motivacija za daljnju borbu, od Wittmanna stvorila legendu, povjesničari su podijeljeni što se tiče njegovih strateških odluka koje neki definiraju naglima i nepromišljenima.
No činjenica ostaje da je teška SS-Panzer bojna 101 u manje od petnaest minuta uništila 13 do 14 tenkova, dva protutenkovska oružja i 13 do 15 transportera, a velika većina pripisana je upravo Wittmannu.
Wittmann je poginuo u borbi 8. kolovoza 1944. kada je njegov Tigar uništen u zasjedi blizu francuskog grada Saint-Aignan-de-Cramesnil. SS je htio uljepšati njegovu smrt, tvrdeći da je umro u britanskom zračnom napadu gdje je bio bespomoćan obraniti se, naglašavajući tako kukavički karakter Saveznika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
