Ideja da protestanti rade više i grade jača gospodarstva od katolika starija je od stotinu godina. Prvi ju je sustavno predložio slavni njemački sociolog Max Weber. Njegova protestantska etika i duh kapitalizma desetljećima se poražava ekonomskim istraživanjima, kritiziraju je teolozi i niječu povijesni dokumenti. Ali, ideja ne umire. Unatoč mišljenju stručnjaka, ljudi jednostavno vole takvo promišljanje. Njima se sviđa biti superiornim ostalima ili postaviti duhovnu podlogu na Dan rada govoreći kako protestantska etika opravdava slanje elektronske pošte u gluho doba noći ili odlazak u ured tijekom vikenda.
Međutim, ako bi zagrebli ispod površine, Weberova teorija ne dokazuje ništa. On je tumačio kako su se protestanti učili ponosu u svom poslu i gledali na zdravlje kao znak Božje ljubavi. Opisivao je reformaciju kao početnu točku kapitalizma, naglašavao gospodarski uspjeh u protestantskim zemljama i relativno zaostajanje u katoličkim područjima. Doista, bio je u pravu. Protestantska područja u blizini njegovog njemačkog doma doista su bila naprednija od katoličkih. Problem je što je uzrok tome drugačiji od onoga Weberovog, utemeljenog na radnoj etici protestanata.
Reformacija je poznata po promijeni bogoslužja i iskazivanja vjere, ali je također mijenjala način rada. Martin Luther je vjerovao da je svaki posao častan ako se dobro radi, odbijajući tvrdnju da su članovi klera posebni zbog svog svetog rada. Luther je zapravo bio opčinjen dobrotom onoga što bismo danas nazvali nesvećeničkim ili sekularnim radom. Njegova su promišljanja stekla dobar odjek među drugim reformatorskim vođama, koje su širile Lutherove ideje diljem Europe. Među njima je bio Jean Calvin, najpoznatiji reformator nakon Luthera, koji je živio u Švicarskoj sredinom 16. stoljeća. On je smatrao da posao običnih ljudi malo govori o njihovoj blaženosti kod Boga, predlažući predestinaciju odnosno predodređenost kršćana za raj ili pakao čak prije vlastitih rođenja.
Weber se posebno zanimao za Calvinove teološke tvrdnje. U eseju 'Protestantska etika i duh kapitalizma' pisao je o teoriji predestinacije koja je tjerala ljude na uspjeh na radnom mjestu, pošto su vidjeli u bogatstvu (profitu) znak Božje naklonosti. Calvinu i ostalim reformatorima zahvalio je na nadahnuću umnog sklopa koji je pokrenuo iskru kapitalizma. Weber je gledao na protestantizam kao denominaciju koja na jedinstven način potiče ljude na djelovanje u svim poljima koja donose materijalnu dobit za njih i njihova društva. Kalvinizam je potom postao omiljenim tumačenjem smisla predestinacije. To je mišljenje vodilo uvjerenju da je uspjeh put spasenja: težak rad i dobra djela donijeti će nagrade, u ovom životu i nakon njega. Rad je za Calvina poziv od Boga. Svaka osoba ima svoj način života koji mu je Bog dao kako ne bi suludo tumarao kroz život.
Lutherove i Calvinove ideje, međutim, imaju još uvijek nerazjašnjena poimanja. Ako je sve predestinirano, kako se ta činjenica veže uz uspjeh kao znak spasenja? Calvin je smatrao da će vladari odustati od svojih funkcija dragovoljno, poglavari kućanstva će se posvetiti svojim dužnostima, svaki čovjek će izdržati nelagode, slabosti i tjeskobe svog života, ako će biti uvjereni da he to breme koje je nametnuo Bog. Oni koji uspiju, dobivaju znak da će biti spašeni.
No, od svojih začetaka je Weberova teorija bila nesavršena. Temeljena je na promatranju umjesto na dubljem razumijevanju protestantskih uvjerenja. Linearna povijest nam govori da su mnogi povijesni procesi u Srednjem vijeku vodili razvoju onoga što danas zovemo kapitalističkim ekonomijama. Ti su se procesi dogodili davno prije reformacije. Načelo protestantske etike se brzo ukorijenilo jer se mnogo od onoga što je Weber govorio činilo smislenim. I doista, neke stvari iz reformacijskog učenja daju snažni kredibilitet ovoj ideji.
Luther i ostali reformatori ukazivali su neizravno na mnoge gospodarske koristi protestantizma. Primjerice, reformatori su isticali važnost pismenosti, nagovarajući običan puk da nauče čitati kako bi mogli samo čitati i tumačiti Bibliju. A pismenost je potom bila od velike koristi za rast i snagu gospodarskog razvoja jedne regije ili zemlje. Uz to, rast protestantizma izbacio je katoličke vođe iz politike. Stoljećima su svećenici i monarsi djelovali u tandemu, ističući vlastite interese umjesto davanja pažnje na razvoj poslovanja.
Gospodarski rast je većinom pokrenut nakon procesa sekularizacije odnosno izbacivanja vjerskih načela iz državne uprave. Prateći Weberove misli, oni koji su vjerovali u protestantsku etiku mogli su u konačnici ukazati na gospodarski napredak nakon reformacije i time bi opravdali svoju teoriju. Primjerice, protestantska Engleska i Nizozemska imale su golem gospodarski napredak u 17. i 18. stoljeću, dok su katolička Italija i Španjolska gospodarski propadale.
Dapače, Weber je tumačio kako je postojalo ograničenje konzumacije dobara prije reformacije, što je najčešće vodilo asketicizmu i negativnom gledanju na trgovinu. Potraga za bogatstvom se smatrala grijehom. Weber smatra da je protestantska etika ukinula te tradicionalne vrijednosti, stvarajući kulturu poduzetnika koji sustavno ponovno ulaže profit kako bi dobio još veće bogatstvo, što je ključ kapitalizma i put k modernosti. Ti su argumenti točni, ali ne govore cjelokupnu priču o širenju kapitalizma. Weberova teorija ne drži vodu nakon detaljne analize kako su katolički i protestantski gradovi uspijevali od stoljeća do stoljeća ili kako su postojale kapitalističke ekonomije prije reformacije.
Kapitalistička etika prethodi protestantizmu dugo vremena u gradovima sjeverne Italije. Ideja da je veliki industrijski kapitalizam nemoguć prije reformacije gubi tlo pod nogama zbog jednostavne činjenice takvog postojanja. Poznati historičar Fernard Braudel se tužio kako svi povjesničari imaju vrlo snažne dokaze protiv teorije protestantske etike jer su sjeverne zemlje preuzele mjesto koje su prije kroz dugo vrijeme i s mnogo uspjeha održavala kapitalistička središta na Sredozemlju. Sjever jednostavno nije izumio ništa novoga, ni tehnologiju, niti poduzetničko upravljanje. Uz to, tijekom kritičnog razdoblja gospodarskog razvoja sjeverna središta su i dalje bila katolička jer se reformacija još nije dogodila!
S obzirom da kapitalizam počiva na slobodnom tržištu, privatnoj imovini i slobodnom radu, kapitalizam se prema tim načelima prvo razvio u katoličkim samostanima još u 9. stoljeću. Sv. Augustin je učio da zlo nije svojstveno trgovini, već kao i u svakom drugom poslu, veže se uz pojedinca i pitanje radi li pravično. Uslijed velikih izuma, kao što je korištenje konja, novih oblika plugova, tropoljnog sustava, samostanska dobra više nisu bila vezana uz jednostavnu poljoprivredu. Umjesto toga, specijalizirala su se za pojedine proizvode koje su prodavale za profit. Tim su novcem osigurali robu i usluge za ostale potrebe, čime je pokrenuto novčarstvo. Počeli su reinvestirati svoje profite u širenje svoje proizvodne sposobnosti, na temelju čega su vitezovi templari stvorili banke koje su posuđivale novac plemstvu, čak i kraljevima.
Taj dokaz izravno govori da nema ničeg jedinstvenog u protestantskom viđenju svijeta. Iako je teorija protestantske etike izgubila potporu u akademskim krugovima, samo načelo nikako da prestane važiti za mnoge ljude. Radi se o velikom ponosu protestantskih crkava i opravdanju za radoholičare u cijelom svijetu. Protestanti su morali pronaći nešto posebno o svojoj religiji, a bilo je odlično upozoriti da je tu posebnost otkrio jedan od najvećih intelektualnih ličnosti 20. stoljeća.
Protestantska etika se koristi i kao odlična isprika za robovanje radu u protestantskim zemljama i lošoj ravnoteži rada i osobnog života. Mnogi radoholičari se jednostavno opisuju kao obični protestanti. Radi se o nazivu kojim pokušavaju opravdati vlastiti osobiti temperament i snažan poriv za radom. Zahtjevi koji se postavljaju danas u čistim kapitalističkim okruženjima pred osobu, kao što je redovito ostajanje na poslu, rad vikendom ili odgovaranje na elektronsku poštu tijekom noći, mogu se opravdati pa čak i duhovno opisivati kroz načelo protestantske etike. Ljudi prihvaćaju radnu etiku kako bi se obranili od osjećaja nemoći i malaksalosti koju bi inače osjećali na poslu.
Na protestantskim je crkvama da odbace takve stare ideje i stvore novu baštinu, koja bi pomogla radnicima u pronalaženju sreće na svom poslu, a ne samo iščekivanje velike plaće, koju ionako troše na druge oblike pokazivanja svog statusa, ponajviše na kupnju nekretnina i obrazovanje djece. Jasno je da naša današnja radna etika, bilo da je sekularna ili teološka u svojoj biti, ne donosi ništa dobroga radnicima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
